Kad zatrpaju te obaveze i veliki pritisak, i ono što ti je drago postade samo smetnja.
Pogled kroz prozor koji inače izvuče osmijeh na lice, odjednom ti samo odvlači pažnju i ljepota postaje samo zavodnik koji te odvlači od tvoje zadaće, a ne mio prijatelj koji s tobom dijeli sreću života.
Usredotočim se ponovno na papire i knjige pred sobom i uzdahnem.
– Ne zaboravi na dan – začuje se tihi glasić.
Osvrćem se oko sebe, ali ne pronalazim izvora zvuka.
Zatvorim oči kao da ću tako pojačati koncentraciju, a onda se glas ponovno začuje.
– Zar je to toliko vrijednije?
Shvatih tada da glas dolazi od orhideje na stolu.
– Zar ti govoriš?
– Unijela si me u sobu, pa moram govoriti. Uvela si me iz prirode kako bih donijela dio prirode.
Nasmijem se na to, a Orhideja se pridruži veselju.
– Vidiš, možeš se razveseliti danu i opet se vratiti radu.
I tada ušuti.
Pomilovah njene listove i vratih se knjigama i papirima s novom snagom, umrtvljene misli ponovno oživješe u bojama.
I radovat ću se ovome danu.
©E.B. na stranici Zvuk pera