Probudit ćeš se u blaženom stanju

Koliko strahovanja od svoje ženskosti, svoje tjelesnosti, svog bivstvovanja u svijetu opipljivosti. Koliko pantomimičarskog življenja u kutiji nevidljivoj, samo onome u crno-bijelom opipljivoj, u ljusci od jajeta krckavoj i mehkoj. Koliko udisanja tjeskobe iz zraka zvrndavog zujanja i brujanja i svega što nameću. Koliko bježanja i trčanja i letenja i traganja po kiši, uraganima, olujama, stopa uronjenih u blato i poderanih kožnih cipela, izgubljenih pasoša, pogleda kroz prozor. Koliko želje za ljubavlju, očaja i suza, potrebe za pripadanjem nekome i upadanje u crnu rupu svemira od nemjerljive želje. Toliko propuštenog – zbog straha. Toliko izgubljenog – zbog tjeskobe. Toliko nepronađenog – zbog traženja na sve strane. Toliko potrgane dugmadi sa kaputa – zbog uragana i kiša. Toliko izgubljenosti sebe – zbog želje za ljubavlju.

Toliko, toliko… Toliko sam ponijela sa sobom u bolnicu. Nije me očekivao neki strašan zahvat, ali je proces mog dolaska do tog čina bio dugotrajan. Gdje će žena kod ginekologa. Kako ću ja kod ginekologa, stid, strah, gdje ću širiti noge. I tako… Odlažem ja taj odlazak godinama. A moje godine se ne smanjuju niti se ja podmlađujem. Doktori su za mene bili neki strašni ljudi u bijelim mantilima koji u brzini kažu koja si dijagnoza, ne znaju ti ime, grubo idu do sljedećeg kao da su u fabrici na traci. Od mojih iskustava bolnice iz djetinjstva ostade meni veliki strah šta je meni sad, šta se to još vrzma po mom tijelu a da ja ne znam, koliko me izjeda ta tjeskoba iz zraka nametnutog i koliko moja duševna preosjetljivost djeluje na to da se tijelo pobuni. Ipak, nisam smjela previše odlagati da istinu i saznam. I naravno, istina nije bila baš savršena. Kaže mi doktorica, nešto se vidi na maternici ali nije sigurna šta je, da dođem ponovo kad ultrazvuk bude vidljiviji. Onda razmišljate, znate, kakva je to izraslina, šta se dešava, potpuno ste neupućeni, uplašeni, iščekivanje pojačava emocije. Srećom, ispostavilo se da su te izrasline, polipi, nešto bezopasno ali se ipak treba ukloniti hirurški da se ne bi razvilo u nešto i da ne bi ugrozilo moguću trudnoću. Dok sam došla do mogućnosti operacije, prošla sam brojne prepreke i zavrzlame zdravstvenog sistema. U jednoj bolnici ne radi aparat za histeroskopiju. Čekam da ga poprave, skoro mjesec dana. Nije popravljen. Onda druga bolnica. Za sve trebaju uputnice. Uputnica za pregled. Uputnica za operacijsku komisiju. Uputnica za preoperativne nalaze, kojih je hiljadu. Iz čekaonice u čekaonicu. Sati i sati čekanja. A kažu, ko čeka – taj i dočeka.

Moj susret sa doktorom koji me trebao operirati bio je vrlo upečatljiv. Tako ja u čekaonici, sati i sati prolaze, već sam oslonila glavu na ruku nekako beživotno, kad odjednom osjetih energiju kako struji prema meni iz nečijeg pogleda. Brzo i samouvjereno hoda, i brzo pogledom prelazi preko svih žena u čekaonici. Taj pogled je u sekundi skenirao sve. Ulazim u prostoriju, spuštam svoju zdravstvenu knjižicu i nalaze na njegov sto, a on me malo lupi po ruci i kaže: „Ostavi to, pomiješat će mi se sa svim ostalim papirima.“ Malo se trgnem na njegovu naglost ali se potom nasmijah neočekivanoj spontanosti. Brzo pogleda moje nalaze i kaže da će se operacija uraditi. Pitam zar me neće i on pregledati, on kaže: „Pogledat ću vas kad legnete na operacijski sto.“ Ovo je možda djelovalo kao da se moji strahovi o fabričkoj brzini i dijagnozama ostvaruju, ali ja sam u njemu vidjela šaljivdžiju, pristupačnog čovjeka, spretnost, brzinu, energičnost. Iz prostorije sam izašla sva nasmijana i rekla mužu da je potvrđena operacija. Svi sati mog čekanja su se isplatili da bih se susrela sa snažnom životnom energijom ovog čovjeka koji me je u nekoliko minuta susreta uspio dva puta nasmijati. Osjećala sam se sigurno, i moji strahovi od izraslina i zahvata su nestali kroz njegov osmijeh i pronicljivi pogled.

Stigao je i dan famoznog dolaska u bolnicu. Svi moji strahovi su nestali, zajedno sa svim preplavljujućim dešavanjima u mom životu u tom periodu. U samo nekoliko dana pred operaciju desile su se stvari koje su izvrnule moj čitav svijet, dovele u pitanje moju budućnost, dalji život uopće. Poslije svega toga, moj dolazak u bolnicu bio je najniži stepen izgubljenosti i boli. Raspremila sam se, obukla spavaćicu, i zajedno sa još četiri žene, medicinska sestra nas je povela do lifta koji nas je trebao odvesti na peti sprat i ginekološki odjel. Dok smo ulazile u lift, mahala sam mužu, pa kad su se vrata lifta zatvorila, i kad sam vidjela suzne oči jedne od žena, i kroz mene su provalile suze. Medicinska sestra se našalila i rekla, ma ne brini se, kod tebe je samo histeroskopija, ti ćeš kući odmah sutradan. Jedna od žena, Zahida, uzela mi je blago ruku i pogledala me utješno. One su onda sve četiri kroz šalu rekle da njih čeka bar sedam dana u bolnici jer vade miome, a neke od njih i maternice. Postidjela sam se svojih suza, iako sam znala da uzrok suzama nisu polipi. Iako najmlađa među njima, nisam sebi smjela više dozvoliti preveliku osjetljivost.

Ono što je poslije toga uslijedilo na odjelu ispunilo me nemjerljivom toplinom i ljudskošću. Prvo smo doručkovale i popile čaj pa se potom raspremile u sobama u koje su nas uputili. Nas pet su razdvojili u dvije sobe. Ja sam bila sa Jasminom, a Marina, Mediha i Zahida su smještene u drugu sobu. Jasmina i ja smo se malo upoznale, i obje poželjele da malo i odspavamo. Nakon nekoliko minuta naših pokušaja da utonemo u san, u našu sobu ulazi jedna starija žena i počinje svoju ispovijest i priču zašto je u bolnici. Njena priča prelazi sa šaljivog na tužni ton. Kaže prvi dan, prije operacije, ništa se ne jede, onda ide klistiranje, potpuno pražnjenje organizma. Kaže ona, Idem ja tako u operacijsku salu, legla na sto i pita me doktor kako se osjećam, a ja kažem: Ja gladna, jebote, i svi se povaljali od smijeha u operacijskoj sali. I mi se nasmijasmo njenoj prostodušnosti i jednostavnosti. Potom priča kako joj je prije dvadesetak dana umro brat, pa kako je onda to sve ostavilo posljedice i na njeno zdravlje. Nakon duge ispovijesti, ona se povlači iz naše sobe, i Jasmina i ja opet pokušavamo malo zaspati. Onda opet nekakav bum!, brzi hod, pubunjeničke reakcije, i u našu sobu ulazi druga žena, i sjeda na stolicu. Snježana. Ni ne predstavlja nam se, već govori brzo, Šta ću mirovati, nemam kad mirovati, ja se ponašam kao da nisam bolesna. Operisana sam i izašla jučer šetati, pa mi rana prokrvarila. Ja sam onkološki pacijent, meni se ništa ne treba uskraćivati. Ja pušim kad mi se puši, jedem šta hoću, radim šta hoću. Dvije godine se vučem po bolnicama, rak mi zahvatio i crijeva bio, kažu mi imam 50 posto šanse da živim, pa onda ću se ponašati kao da nisam bolesna, šta ću stalno misliti na to. Nemam ja mira, ja sam hiperaktivna, oni me stalno ruže i vraćaju da ležim. Šta ću ležati… Jasmina i ja smo odmah znale da ni od našeg ležanja nema više ništa. Malo smo poslušale njenu priču, i odlučile ustati i sjesti u trpezariju sa ostalim ženama. Vrijeme je ručka a mi se prisjećamo Snježanine opaske kako joj je dosadila bolnička hrana i kako su to ustvari splačine od hrane. Dobile smo jednu supu i jednu čorbu s malo karfiola, potpuno neslano i bezukusno. I na sve to „zasladile“ sa dvije tabletice za preoperativno pročišćavanje koje nas je trebalo pripremiti za večernje klistiranje. I tako, sjedimo mi, nas pet, sa još nekoliko žena u trpezariji. Obrati mi se jedna starija žena, Nisi to trebala novo obući. Ja gledam, zbunjena, pa onda shvatih da misli na moju spavaćicu, pitam Što, ona kaže: Unakazit ćeš se večeras, nećeš stići do wc-a. Povaljale smo se od smijeha. Kaže ona, Kamo sreće da je meni neko rekao šta me čeka, uh, to je da ne silaziš sa wc-šolje. Onda sjedimo, razmišljamo, kako bi bilo dobro da popijemo kafu, da nas malo razbistri, da makar u nečemu uživamo taj dan jer sutradan za vrijeme operacije nema jela, pića, ništa, samo na infuziji, i ona glad, jebote, što bi rekla ona na operacijskom stolu. Vrijeme je posjeta i Medihin muž donosi kafu, a mi krišom zamolimo spremačicu da nam je skuha, ako ima dovoljno fildžana. Ona je sva nasmijana i šaljiva, i pristaje. I tako, sjedimo mi, pijemo kafu, malo gledamo kroz prozor, napolju je sve zatrpano snijegom, vrane kljuckaju po livadi nešto, i razvija se priča o vranama. Razvija se priča o svemu na šta padne pogled ili sjećanje. Starija žena koja me upozorila na mogućnost unakažavanja od nekontrole sfinktera, 72-godišnjakinja, duge sijede kose, priča nam kako se udala za svog muža, šta je sve radila na selu, kako je uvijek bila vrijedna. Druga žena nam zavrće pidžamu, pokazuje plavo-zelene masnice od operativne rane, i priča kako je morala ponoviti operaciju jer nisu nešto dobro uradili. Priča kako je njena dvogodišnja unuka rekla kako će pobiti svakog ko joj dira nanu. Jedna mlađa djevojka priča o spontanom pobačaju, druga o miomu veličine bebine glave, treća o vanmateričnoj trudnoći.

Sjedim i slušam i gledam sva ta lica i srce mi kuca toplo. Niko ne kuka, ne plače. Ni Snježana, koja ne zna koliko će još živjeti. Ona kaže da bira živjeti. Prostorija struji od smijeha, šala, radosti, ljudske povezanosti, topline. Gutljaj kafe nikad nije bio toliko drag. Moja ženskost mi nikad nije bila draža. Moja opipljivost, bivstvovanje, tjelesnost. Iako sam izabrala da dočekam taj trenutak u bolnici, ipak, dočekala sam ga. Iako srce boli, boli, boli, ja znam, u ovoj prostoriji, sa svim ovim ženama, ima ljudskosti. Ja znam da ima veza među ljudima. Potreba za razgovorom, potreba za povezanošću, za pripadanjem, razumijevanjem. Moji pantomimičarski pokreti i boravak u nevidljivoj kutiji su pomjerili granice. Pantomimičar se probudio i izašao iz kutije besmislenih i bespotrebnih strahova.

Klistiranje prođe glatko, nije toliko strašno bilo kako je rekla stara žena. Moja nova spavaćica je ostala nova. Ja sam svukla gaće i pitala medicinsku sestru hoću li stići do wc-a. Stigla sam. Jasmina je trčala sa toalet-papirom koji je ponijela i kad se vratila u sobu rekla, Da sam znala, ponijela bih više rolni toalet papira. Sve strahove i sav stid sam izbrisala kroz humor i šalu sa nasmijanim ženama, koje su došle da vade organ koji je obilježio njihovu ženskost, rađanje, majčinstvo, život. One su me tješile, pazile, držale za ruku, govorile da sam mlada i da im je žao što sad kroz to prolazim. Te žene-majke su mi pokazale ljepotu ženskosti i brige za druge iako su i same u većoj nevolji. Jasmina mi je dala Analgin i Reglan u bočicama da imam za infuziju poslije operacije. Kaže, Da imaš, protiv bolova. A ona je čekala na vađenje maternice. Snježana me tješi, kaže, ma kod tebe to nije ništa, začas ćeš kući. Pa ponavlja, ja sad samo djeci govorim, idite na preglede, nemojte se ovako zapustiti kao ja. A onda ušuti, pa nastavi opet po svom, Ali ja se ponašam kao da nisam bolesna, meni se svi čude, kako imam toliko snage, pa jednostavno, ja se ponašam kao da nisam bolesna, šta ću ležati, odoh da šetam, jest ću šta mi se jede, prati suđe ako mi se pere, piti šta mi se pije. Ide da ispuši cigaretu u jednom odjeljku u koji je puste medicinske sestre. Vraća se i priča nam, Doktor Nakaš me ruži što pušim opet, a ja njega pitam, a što Vi pušite, nije imao šta da mi kaže na to.

Noć se već spustila, ja malo hodam po hodniku, a tako i Marina, Mediha i Zahida, nemamo mira, malo gledam kroz prozor i svjetlucav pogled na grad. Onda se pogasiše svjetla, prevrćem se svu noć, ne mogu spavati, ali operacija mi je posljednja na pameti. Okreni se tamo, okreni se ovamo, glad, odmah mi naumpade ona, Ja gladna, jebote, i tako sve. Pa u 5 budi sestra za nekakvo vađenje krvi, neke injekcije, ni ne sjećam se, sve kroz bunilo. Ujutro čekamo vizitu doktora. Ulaze svi u velikoj grupi, proučavaju nas kao štakore, ja ležim i ono zbunjena ne znam kako da se namjestim dok svi gledaju u mene i papir zakačen na moj krevet. Kaže jedan, evo ovo je Polip. Ostvario se moj strah od toga da sam Dijagnoza a ne Čovjek, ali mi je ovaj put potpuno svejedno. A naročito kad se pojavio moj doktor i na tu njegovu izjavu, evo ovo ovdje je Polip, mene pogledao u oči i namignuo mi. Nije namignuo polipu, već meni i mojoj duši. Valjda kad je čovjek ranjiv, osmijeh, šala, neka gesta – mnogo znače. Izađoše oni u velikoj grupi, i sad mi čekamo, kad će koja biti pozvana. Prođoše sati, sad nam već nije svejedno, nervoza malo raste, mene Snježana opet umiruje, pa me opet stid što sam preosjetljiva.

Pozivaju me prvu, kažu, ništa od donjeg veša ne treba, da krenem samo u spavaćici. Snježana me grli, nju puštaju kući, želi mi sreću na operaciji. Mediha ide u isto vrijeme sa mnom, drugi doktor je operira. Idem ja tako bez gaća, vode me, opet u lift, dolje negdje. Kažu mi da se skroz skinem. Stojim i oklijevam, prolazi neki doktor, okolo ljudi hodaju. Meni medicinska sestra ponavlja da se skroz skinem. I tako, stojim ja skroz gola, daju mi nešto da se ogrnem, ulazim u operacijsku salu, opet skroz gola liježem, i smijem se sama sebi čega me je prije bilo strah. Prekrivaju me, stavljaju mi kosu u kapicu, stavljaju mi na ruke nešto. Najednom čujem neku muziku, kao neki rock, ulazi doktor Nakaš, priprema se nonšalantno, malo pleše, stane pored mog stola, i kao da i sad vidim njegovo lice nada mnom. Pita: „A što si se ti tako prepala?“, a ja ga gledam i samo se nasmijem zbunjeno, a on nastavlja da me tješi, kaže: „Ma ne brini se, nećeš ništa osjetiti, samo ćeš se probuditi u blaženom stanju.“ Stavljaju mi neku masku na lice, ja se malo opirem, i tonem… Bude me glasovi, pitaju, Jasmila, čuješ li, ja kažem Čujem. Otvori oči, Jasmila. Ne mogu, teško je. Voze mi krevet, osjećam bolove, otvaram oči, lijepa i mlada medicinska sestra me vozi. Prvo što joj kažem je, Osjećam potrebu za mokrenjem. Znači, ne – piški mi se, već – osjećam potrebu za mokrenjem. U smijeh bih prasnula kad se sjetim. Ona kaže, imate kateter. Mislim se, pa šta ako imam, ne znam ja kako se piški kroz to. Prebacuju me onako skroz golu s jednog kreveta na drugi, a ja ponavljam kako mi se mokri, ona mi objašnjava kako ja ne trebam ništa, to će samo, pokušavam svariti, malo jaučem od bolova, ona mi ukapava analgetik kroz infuziju. Poslije nekoliko minuta dovoze Medihu, ona jauče od bolova, i ne može nikako otvoriti oči. Izvadili su joj maternicu. Povraća žutu tečnost, jauče i ponavlja svakih nekoliko minuta, Joj majko moja. Sa nama je na intenzivnoj još jedna žena, Kata, priča kako je operirana pa joj se pojavio tromb na plućima i počela iskašljavati krv i onda su je zadržali tu da riješe to. I ona više ne može, nema tu nikakvog kontakta ni s kim na intenzivnoj, a kaže, mašta o ćevapima kad izađe iz bolnice. Kako ona to reče, i ja pomislih da bih mogla to, iako mi prije nikako pomisao na ćevape nije godila. Ali kad dva dana gotovo ništa ne jedete, živite na infuziji, hrana iz vanjskog svijeta počinje izgledati tako primamljivo. Medicinska sestra mi pomaže da ustanem i da se oslonim na nju. Prolazi dan, nemam mobitela, nemam ništa, samo krevet, infuzija na jednoj ruci, na drugoj tlakomjer, zakovana kateterom. I nekako, godi mi. I nekako, u blaženom sam stanju, kako je doktor i rekao. I nekako, želim taj mir. Da ne znam ništa više, da ne mislim o onome što je bilo i šta će biti. Da sanjam o jednostavnim stvarima. O ćevapima. Da razgovaram jednostavno. Da se smijem jednostavno. Da slušam. Da se povežem s ljudskim bićem. Spavam malo, omamljena od anestezije, pa se budim, i sve tako. Ujutro me opet budi medicinska sestra, neka injekcija, nešto, pa onda kaže da probam ustati, da prohodam. Kad sam ustala, iz mene je šiknula krv i napravila se lokvica ispod mene a po nogama i po papučama se razlilo sve. Malo sam jauknula, a ona je rekla, Ma ništa to nije, mora malo krv ići, dolje su te čeprkali. I tako, nastavim ja hodati krvava, i drago mi što mogu hodati. Ona me vrati na krevet i obriše mi noge. Još malo odspavam, i u neizvjesnosti sam, hoće li me vratiti kući.

Dolaze po nas, Medihu, Katu i mene voze u kolicima i u lift i vraćaju na odjel. Čekam u sobi doktora, on ulazi brzo i kaže medicinskoj sestri, Ona može kući. Skidaju kateter, slobodna sam, presvlačim se, pozdravljam Smaragdu koju sam tek upoznala, i tražim Medihu, Jasminu, Zahidu i Marinu. Hodam po sobama da ih nađem. Ljubim Jasminu, vraćam joj Analgin i Reglan, i kažem, Tebi će više trebati. Ljubim Medihu, Zahidu i Marinu u ruke i želim im brz oporavak. Medicinska sestra me ruži što hodam u odjeći. Muž me čeka dolje na recepciji. Izgledam kao da se ništa nije desilo. Možda nije bio neki zahvat. Eto hodam, dobro sam, krv još malo ide. Ali je bio zahvat duše. Pronalaženja ljepote u jednostavnosti, u nečijem pogledu, osmijehu, lijepoj riječi, dodiru ruke. Pogledu kroz prozor na vrane koje kljuckaju grane, na snijeg koji blago pada, na ženu koja nalazi toliko razloga za život i ne odustaje od njega.

Poslije nekoliko dana, mama me zove na telefon i kaže mi, Umro je doktor Nakaš. Ja ne vjerujem, ponavljam, ma nije to on sigurno, on je mlad, pun života, veseo, i kako pričam s njom, u drugoj sobi vidim muža kako otvara na portalu vijest o njegovoj iznenadnoj smrti. Ispuštam telefon, prekidam razgovor, jecam. Plačem i ponavljam, Nećeš ništa osjetiti, probudit ćeš se u blaženom stanju. Pitam se, zašto toliko plačem za nekim s kim sam pričala svega nekoliko minuta. Zbog ljubavi za čovječnosti. Zbog potrebe za lijepom riječi, pogledom, osmijehom, radošću. I znam, sve sam to dobila u tih nekoliko trenutaka. I znam, ne znamo kad ćemo umrijeti. Ne zna Snježana, a nije znao ni Nedžad da će umrijeti kad je ružio Snježanu što puši opet i ugrožava svoje zdravlje nakon dvije godine provedene po bolnicama. Ne znam ni ja, i ne znam zašto se bojati toga. Zašto se bojati svoje krhkosti, prolaznosti, ženskosti, svog golog tijela koje tumara po hodnicima tražeći izlječenje. Neću odustati od traganja, hodanja blatom, suočavanja sa uraganima. Neću baciti kapute sa potrganom dugmadi ni kožne cipele poderane u zanosu traganja na putu. Neću odustati od ljubavi. Nikad. Moji strahovi su bili besmisleni ali su bili stvarni. I ne stidim ih se više, zato što znam da sam bila dovoljno hrabra da se suočim s njima. Da rizikujem.

Piše: Jasmila Talić-Kujundžić

Ostavite komentar

unesite broj *

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.