Seo sam da napišem ovaj tekst razočaran u jedan svet. Svet u koji sam verovao, nažalost ne jedini i ne sam. Svet u koji mnogi veruju već 23 godine. Odrastao sam u njemu, kao i mnogi drugi moji vršnjaci. Šta je to ovde bilo pre njega malo ko od nas zna. Pogotovo ja. Nisam poreklom odavde, Srbijanac sam, ekavac, ali živim ovde od kad znam za sebe. Neko će reći u Bosni i Hercegovini, ali ja neću. Neće ni mnogi drugi koji žive tu, na istom mestu kao ja. Jer mi živimo u jednom posebnom svetu, unutar granica BiH. Naime, to je jedan vrlo čudan svet. Njegovo ime je Republika Srpska. Posve čudno mesto: mesto sa nekoliko imena i dve-tri istorije; za neke apsulutno zlo, za neke apsolutno dobro. U suštini, vrlo zbunjujuće mesto za odrastanje. Vrlo, vrlo zbunjujuće. Pogotovo ako imate 15 godina, dar za pisanje i interesuju vas društvene nauke poput istorije, prava i politike. Mesto koje po svemu liči na jedan mali univerzum, poseban mali svet u galaksiji, državica u priznatoj i suverenoj državi. Taj svet ima svoje zakone, svoje kodekse, svoj moral. Ja sam ih danas u sebi zauvek srušio i zato sam napisao ovaj tekst. Da bi ste razumeli moju situaciju i situaciju drugih koji to isto čine, i zbog čega je taj svet nestao i nestaje u glavama razumnih ljudi, morate prvo razumeti Republiku Srpsku.
Republika Srpska, premda u svom nazivu ima reč “Republika” što asocira na državu, jedan je od dva entiteta koji čine Bosnu i Hercegovinu. Ipak, naši udžbenici iz geografije kažu da Republika Srpska ima načelne elemente državnosti. Sad, ti kad pogledaš nju na karti, granice su joj dosta nelogične, razuđene i neprirodne, oblik kao bumernag, ima i Brčko Distrikt. U nazivu piše “Srpska”, neformalno ime joj je “Srpska”, to je dakle pridjev nastao od imena naroda koji ima ulogu imena države, pardon, entiteta. Kao Francuska, Nemačka, Danska. Kao i sve te “prave” države, i naša Republika Srpska ima skupštinu, vladu, ministarstva, policiju, školstvo, akademiju, kulturne i naučne institucije itd. Ima čak i svoju istoriju i istorijsko utemeljenje. Nosilac tog kontinuiteta je srpski narod koji na ovim prostorima živi već eto više od deset vekova. I pre nastanka Republike Srpske, on je živeo tu, na svojim ognjištima, na zemlji svojih otaca. Ili, što bi malko pesnički rekli, otadžbini. Dakle Republika Srpska je otadžbina Srba. “Državotvorni srpski narod” je “u mutnom dobu raspada Jugoslavije” odlučio da se pobrine za svoju sudbinu (“da se Jasenovac ne bi opet ponovio”) i da formira svoju državu. Dejtonskim sporazumom ta država je postala entitet u okviru BiH. Ali taj entitet je naša otadžbina, i nema nam druge. BiH je rezultat sporazuma, državna zajednica, mreža administracije stvorena u Dejtonu, posve nametnuta konstrukcija. Kažu da su RS da stvorili borbom stvorili naši očevi i da je naša dužnost da je čuvamo po svaku cenu. Sve ostalo je postavljanje suvišnih pitanja.
Dosta toga o stvaranju RS se može naučiti na slavama i sijelima od bivših učesnika rata, rođaka ili prijatelja. Što se stručnih krugova tiče, sam proces stvaranja Republike Srpske nije baš mnogo popularna tema. O tome se najviše priča u inostranstvu (konkretno: Hagu), a u RS o tome ili govore neki sasvim sporedni politikanti i to prilično idiotski i amaterski, ili naši akadamici pišu razne debele knjige o njenom rađanju i razvitku za koje niko nikada neće imati stomaka da pročita. Sam proces njenog stvaranja je, moram priznati, vrlo konfuzan za izučavanje i čitanje. Pogotovo ako imate 15 godina i poredite domaće izvore sa onim iz… pa, ustvari, sa svim ostalim izvorima. Najkonfuzniji se delovi koji se tiču broja žrtava i kvalifikacija ratnih zločina. Nažalost, uz sav “rodoljubivi” i “otažbinski” naboj nisam primetio da su naši pravnici i istoriografi uspeli da pariraju ovim “stranim”, pogotovo “zapadnim”. Ali, nisam se mnogo potresao. Svi naši političari i intelektualci, nošeni silovitim krilima medija odmah su proglasili te izvore nevažećim, a svako izvođenje zaključaka na osnovu tih “antisrpskih” presuda proglasili izdajom RS-a, a samim tim i srpskog naroda. Prema tome, slušaj starije i pametnije, ćuti i ne postavljaj pitanja.
Naše rukovodstvo nikada nije bilo sjajno. Znali smo to još iz ratnih dana stvaranja naše otadžbine, kada su naši legitimni predstavnici predvođeni Rašom i Momom uspeli da izgrade respektabilnu biznis imperiju u sred “odbrambeno-otadžbinskog rata”. Pored želje za bogaćenjem i pljačkom, naše rukovodstvo je uvek bilo vođeno je još jednom velikom silom: svetosavskim srpstvom. U čudnom svetu Republike Srpske, to svetosavsko srpstvo je kao hleb i voda. Imaju ga svi: i socijalisti, i socijaldemokrate, i narodnjaci, i nacionalisti, svi redom. To je valjda ono što je vodilo Srbe da (u procesu koji smo opisali u drugom pasusu) stvore Republiku Srpsku. Na teritoriji Republike Srpske ima mnogo crkava i manastira, ali takođe i jako mnogo džamija. Sasvim neprikladno za vekovnu srpsku otadžbinu. Uz to je većina njih iznenađujuće novog izgleda. K'o da su ih rušili pa zidali nanovo. Bošnjaci ko Bošnjaci. Oni misle da je svuda Sarajevo. Ovo je Republika Srpska, Srpska sa srpskim gradovima. Iako su Bošnjaci, po našem entitetskom ustavu, konstitutivni narod. Ne pitaj zašto. Zapad, OHR, zli imperijalisti. Hoće da nametnu svoju volju srpskom narodu preko tih Bošnjaka, koji nikad nisu živeli na teritoriji srpske otadžbine. Ja lično, kao normalan i vaspitan čovek, nikad nisam pravio neku razliku u ličnom odnosu prema Srbima i Bošnjacima (kojih je i pored 4 ratne godine intenzivnog “oslobađanja” još bilo u mom gradu i koji su u suštini Srbi islamske veroispovesti), ali sam bio prilično ogorčen na te stalne napade na, jelte, moju državu Republiku Srpsku i na organe bošnjačkih stranaka, IZ i ostalih za koje sam čuo da su protiv Republike Srpske. Još nisam siguran da li se to moglo osetiti u ličnom odnosu prema drugovima bošnjačke nacionalnosti. Ali nema potrebe da brinem jer, Hvala Bogu, mi imamo naše rukovodstvo koje će srediti sve naše neprijatelje i odbraniti naša nacionalna prava. Čim se vrate sa kafe sa Bakirom i poprave zadnji trap na Audiju.
Jednog dana, ja, mladi Srbin iz Republika Srpske, imao sam tu nesreću da mi se televizor pokvario, da sam knjige koje sam čitao – roman Dobrice Ćosića i zbirku pesama Matije Bećkovića – zaboravio u babinoj kući i da nestalo mi je interneta pa nisam mogao više da čitam ovdašnju štampu i mudrosti lokalnih političkih analitičara. Dakle, inspiracija za (republiko)srbovanje je presušila. I šta ćemo sad? Taj dan mi je u glavu došla ideja da ipak stisnem zube i, pored svih opasnosti od Turaka, ustaša, Zapada, Soroša, NATO-a, vehabija i antisrpske propagande provirim iza intelekutalnih granica Republike Srpske i “duhovnog prostora srpskog naciona” i vidim koji đavo se krije tamo iza pa svi napadaju nas Srbe i našu svetosavsku veru i donose onakve presude našim generalima u Hagu. Kad pogledah malo podatke (rekoh da krenem od rata pa nadalje) sa kojima “neprijatelj” barata, pa ih malo provučem kroz haške presude, pa malo sve to ubacim u neki istorijski kontekst, pa se vratim u realnost i pogledam svoj grad kroz prozor – shvatim da sam bio u žešćoj zabludi. Malo pokušam da razmišljam ljudski i racionalno da sagledam celu situaciju, pa se šokiram i opet padnem u afekat. Odjednom, sve one raznobojne kockice “propagandne satanizacije Srba” razbacane po ekranima na Al-Jazzeri, N1 i drugim stranim kanalima legle su na svoje mesto. Na kraju svega sa gađenjem sam gledao na moju pređašnju ideološku matricu i shvatio da srpski nacionalizam ustvari boluje od onog prvog i osnovnoj stadijuma ludila: da su svi okolko ludi i nenormalni, samo je on normalan i upravu. Zato mi se, valjda , činilo da je srpstvo pod napadima sa svih strana.
Shvatio sam da sam sve vreme branio neodbranjivo. Bio je to početak kraja tog velikog i šarenog (ili trobojnog) sveta, jedne izlizane nacionalističke bajke. Onda je krenula agonija, gubljenje političkog identiteta, opšta zbunjenost, beskrajno kajanje i žaljenje kako sam bio glup i naivan. Ali najbolnija stvar jeste bila je pomiriti se da živim u društvu u kojem su takvi narativi opšte prisutni. Za svakog bivšeg nacionalistu, to znači gubljenje svoje političke teritorije, svog toplog doma. Onog u kojem je entitet država, pljačka upravljanje vlašću, zločinac heroj, a zločin državotvornost. Kako li je to moguće da ja, sa tek završenom osnovnom školom znam i vidim nešto što je očigledno, a što svi odrasli oko mene ne vide ili ne žele da vide (čast izuzetcima). Kako to da niko ne vidi da nacionalistička klima koja vlada u društvu može doneti samo ratne bure? Kako to da niko ne vidi šta su, u prošlom ratu, u naše ime počinile budale i pishopate koje su naši roditelji izglasali što zadojeni strahom, što zbog zbog harizmatične slatkorečivosti? Kako je moguće da su ljudi toliko slepi, glupi i bezosećajni? I zar je, najzad, moguće da svi oni i danas stoje slepi, ujedinjeni oko šake partijskih baja i poltrona, okruženih nacionalističkom maglom iza koje se kriju Mercedesi i vikednice? To je čudni svet Republike Srpske. Krhki svet Republike Srpske. Iskreno govoreći, dosta glup svet Republike Srpske. Toliko je slab i iracionalan da ga klinac koji ni srednju školu nije upisao može razbiti, prozreti ga sasvim slučajno, kao njegov verni podanik i zagovornik koji usput istražuje i pročita nešto sa strane. I dokle god svi građani to ne shvate i ne napuste taj teatar paralelne realnosti koji ih zavodi i živi na njihovoj grbači, neće biti bolje. Nigde i nikome: “nametnutoj” BiH i u “otadžbini” RS.
Piše: Dejan Jeremić