Zove me neki dan N i veli kako je vidio da u Zagrebu na kioscima prodaju Pavelićevu biografiju. Provjerim, i stvarno, uz paketić žvaka i paklicu cigareta sad možete za par maraka (ili kuna) dobiti biografiju koja slavi koljačke poduhvate i ambicije.
A sad, malo i tome da progovorimo.
Jedan čitalac Marxova Kapitala izvještava da je to djelo morao čak dva puta pročitati ne bi li shvatio čemu teži taj lukavi Židov Marx. Marx u svakoj zemlji svijeta želi pronaći identični element, sjediniti ga i povesti u internacionalnu komunističku akciju, a sve radi “uspostave židovske premoći nad svijetom”. U svom “izopačenom naumu” taj identičan element je autor Kapitala pronašao u proletarijatu.
Citirani Marxov čitalac je Adolf Hitler, a djelo iz kojega crpim ovu izrazito pronicljivu analizu zove se Mein Kampf, ludački tekst tiskan i prodan u više primjeraka u zadnjih deset godina nego tokom trajanja oficijelnog fašističkog orgijanja po Europi. Da li to nešto znači u smislu prirode sadašnje demokratske Europe koja za svoj najveći uspjeh, osim slobodnog kretanja kapitala, robe i ljudi naglašava i nekakva univerzalna prava svojh građana? Danas je evidentno da je smjer razvoja te zajednice suprotan od onog za koji se prije sedamdeset godina utvrdilo da teba da bude temeljen na tekovinama antifašističke borbe.
Iako se antifašizam svugdje pojavio kao nerazdvojan od komunizma, jer komunizam je taj koji upire prstom u patrijarhalni poredak čiji se uspjeh temelji na akumulaciji kapitala i eksploataciji većine, on je sistematski uklonjen, jer ideja afirmacije proleterijata (i/ili prekarijata) nije privlačna niti bliska onim društvima uspjelim na tekovinama i ambicijama kolonijalizma i imperijalizma a ne antifašizma. Kolonijalizam i imperijalizam demokratskih društava se ogleda u mnoštvu postupaka njihovih demokratski izabranih predstavnika i institucija, najupečatljivija je nedavna odredba kojom je Vijeće Europe otvorilo vrata za relativizaciju fašističkih zločina, izjednačujući antifašiste sa fašistima. Nikad to nije bilo lakše nego sada – naizgled slobodno izdavačko tržište plus bespuća interneta gdje su svi stručnjaci.
Nije bez značenja primijetiti kako su, od kada postojeve naše samostalne državice, Hitlerove ideje kod nas našle svog izdavača, dok su se Marxova (i slična) djela prestala izdavati. Netko bi rekao da to ima veze s njihovom potencijalnom “medijskom atraktivnošću”, kako se ona ogleda na (sada navodno) slobodnom izdavačkom tržištu. Hitlerov stil pisanja razumljiv je svima i ne zahtijeva dva čitanja, koja, vidjeli smo, u slučaju razumijevanja Marxa mogu biti nedostatna.
Tako se ekonomiziranje vremenom nad poimanjem svijeta u doba masovnih migracija izazvanih trkom za što većim izvorima kapitala u domovinama “neciviliziranih varvara i jeretika” odmah pokazuje kao nešto što njezinoj medijskoj reprezentaciji ne pridolazi izvana. Zbog ove iste, savremeno definirane potrebe ubrzane europeizacije običnog radnog čovjeka naših prostora, naše vrle klero-plemenske poglavice, gazde morala i etike svih naših naroda i narodnosti nam na kioscima podmeću ideale kojima se nadaju da će i njihova društva težiti – idealima nacionalne i etničke čistoće najbjeljih i najbogatijih Europejaca.
Uspjeli su svoje krvave ruke uplesti u sve sfere naših života lišenih dostojanstva i razuma. Uspjeli su u svom naumu i preodgojili mase “partizanskih jeretika” i u tom naumu uspijevaju, u našem slučaju, još od zametka.
Tako su recimo Hrvati, naglasniji u svojim nastojanjima da budu što neovisniji podigli pišljivih šezdeset milijardi eura hipotekarnog kredita za svoju veličanstvenu, što nacionalniju, europskiju i crkveniju državu. A za što su ih digli? Pa valjda za razne Paveliće i Stepince. Što europskije i bjelje, to bolje. Što bi rekli ovi neki domaći, “pobijedili smo antifašizam”.
Napisala: Marijana Markotić, Mostar-Sarajevo, jul 2017.