Photo by: Korab Krasniqi
Priče o ženama koje su preživjele torturu tokom zadnjeg rata na Kosovu (1/10)
Pogrešan povratak iz Švajcarske
TEUTA nikada nije pomislila da će jednog dana doživeti to što je gledala na televiziji sredinom 90-ih godina.
Sa suprugom šefa, kod koga je radila, ona je gledala priče o ratu u Bosni koji se vodio u to vreme. Teuta je tada živela u Švajcarskoj.
Par godina kasnije, muž će doneti odluku da se vrati na Kosovo kako bi se pridružio OVK. Teuta će slediti muževljevu volju.
Međutim, povratak za trudnicu će biti i najgora odluka u njenom životu. Ona će doživeti dve ofanzive, poznate kao takve, srpske vojske na sela na Kosovu.
Ona će biti primorana da pod otvorenim nebom na brdima, doživi oružanu paljbu, ranjavanje granatom, seksualno nasilje, i ponovo torturu proterivanja iz kuće, dok celo to vreme nije bila sama.
Svo petoro male dece su pratila ovu majku u onome što bi se moglo nazvati kao vreme suočavanja sa neljudskim.
Ona je pogođena u nozi i u grudima sa po dva šrapnela granate bačene na kolonu civila, koji su išli pod pretnjom da će biti ubijen svako ko se bude zaustavio.
Malo kasnije će videti užas od onih koje ona naziva Šešeljevim vojnicima, koji će je opljačkati. Drugi, koje će ona nazvati Arkanovcima, odsećiće glavu jednoj bebi kako bi užasnuli žene u begu.
„Znali smo čiji su, jer su vikali: živeo Šešelj ili živeo Arkan. Ovi Arkanovi su bili sa maskama, a oni Šešeljevi u dugim mantilima“, kaže Teuta…
Ona, zajedno sa 50 žena, je seksualno silovana nekoliko nedelja pre završetka rata, u jednom hangaru gde su držane nekoliko sati.
Ispovest u prvom licu: Bila sam ranjena, ali me nisu poštedeli
Teuta
Majka sam petoro dece, imam i supruga. Bilo nas je mnogo sestara i braće. Imam lepe uspomene, imam ih mnogo… Uspeli smo, školovali smo sve sestre, završile smo školu. Najlepši trenuci su bili za Bajram. Na Bajram bismo uzimale defove, pevale smo, išle smo od kuće do kuće, oblačile su se neveste. Veliko zadovoljstvo.
Imala sam veridbu, nakon 6 meseci sam se udala. Imali smo svadbu, ali u trećem mesecu trudnoće sam morala otići u Nemačku. Tamo sam otišla da živim sa mužem. Bila sam tamo, radila sam zajedno sa suprugom. Boravili smo pet godina u Švajcarskoj. Bila sam trudna kada smo se vratili na Kosovu. Tamo sam radila, čuvala pet devojčica mog šefa, muž je radio.
Vratili smo se prilikom odmora, bilo je te godine, bila sam trudna… Huću da se nadovežem na 92-gu godinu, 93-ću, tamo je bio rat u Bosni, želim da se sada nadovežem na rat u Bosni. Tamo kada je besneo rat, kada sam gledala sve to sa šefovom ženom, gledale smo televiziju, ustajala sam i celim telom me podilazili žmarci, šefova žena je plakala, i ja sam mnogo plakala kada smo gledale šta se događa, šta se radi u Bosni. A nisam ni mogla zamisliti da ću ja sama doživeti rat na Kosovu.
Niti sam mogla ikada zamisliti, čak ni na televiziji nisam mogla da gledam od plača tamo u Švajcarskoj, i izlazila sam sa šefovom ženom iz kuće, izlazila sa decom da ih prošetam, jer nisam smela da gledam televiziju. I došli smo avgusta na odmor, tamo nam niko nije pričao šta se to dešava na Kosovu, a kada je došlo vreme zapazila sam da se muž vraća kasno uveče. Bila sam trudna, imala sam još dvoje dece, kćer i sina. Kasnio je, a ja sam se pitala šta li to radi… Tada je još izlazila dnevna novina „Rilindja“, jer smo svi mi učili i voleli smo da čitamo. Kada sam videla „Rilindju“, na prvoj strani novine je pisalo da tek što nije izbio rat na Kosovu, bilo je to 97-me godine. I tada me uhvatio nekakav strah. Zapazila sam da se noću kreću negde. Muž je bio obučen u uniformu OVK.
Rekla sam mu, hoću da uzmem decu i da odem, i svekrv mi je rekao da uzmem decu i odem. Muž je rekao ne, za domovinu treba svi da poginemo!
Porodila sam se… Porodila sam se uz sveću, jer nije bilo lekara. Nije se moglo ništa videti od srpskih snaga. Tada se dogodio i jedan masakar.
Tu gde je počeo rat za mene, bio je trenutak kada sam se porodila i tri nedelje provela u kući. Tri nedelje sa tim malim detetom i sa bebom, a da nisam znala ništa za muža, gde je otišao, jer vojska mu nije dala ni da se vrati kući.
Zatim smo išli od jednog sela do drugog. Lutajući… Noć je bila naša, dan je pripadao Srbima. Jer oni noću, nakon što bi se povukli u svoje punktove, nisu smeli više da se kreću, samo danju. Dan je bio njihov… Palo je mnogo kiše, pao je i grad. Hleba nismo imali… Traktor više nije imao nafte, stao je na mestu. Sav prtljag, sve što smo imali, ostalo nam je tu. Samo smo krenuli peške. Bilo nas je samo žena i dece. Krenuli smo peške, došli smo, sakrili se u neku staju, i tamo kad su nas zapazili oni iz vojske u selu, pratili su nas, gde idemo, gde ulazimo, gde izlazimo. Videli smo da pešadija ulazi po kućama. I oni su čekali dok ne padne mrak, čim bi pao mrak oni bi se povukli i nisu smeli da ulaze kako bi odvodili ljude. Mi smo se zatvorile u jednu sobu, sa stajom pored, i izašle smo sa kofom da uzmemo vode iz bunara, i čule smo korake kako idu po ulici trap tap tap {imitira buku}. I mi smo počele da plačemo, jer tamo gde bi uhvatili male grupe, oni bi pravili masakar. Tada smo počele da plačemo zajedno sa mladim devojkama, ali na svu sreću beše to naša vojska. Došli su da nas izvlače. Da nam pomognu. Nas su izvukli te noći, jedva smo izašli. Prenoćili smo u neko drugo selo. Ujutro, ujutro, vojnici su nam doneli za jelo kuvano žito, deca nisu imala šta da jedu…
I počeše deca da jedu žito, ali ga nisu htela bez šećera. Vojska je to kuvala, jer nije imala brašna… Rekoše nam „gledaćemo da nekako nađemo neki traktor i da vas izbavimo adavde“. Bilo nas je dosta tamo. Sa dva traktora. I krenusmo. Na pola puta mi nismo znali više ništa, tek kad je pogođeno gume od traktora, guma je pukla, znali smo da to gađaju Srbi. Tu su zaustavili traktore, vozači su pobegli. Uveli smo decu u šumu, a i naša vojska je pobegla sve do jednog, povukli su se, jer su Srbi dolazili sa tenkovima.
Tu smo ostali u šumi tri dana i tri noći, a posebno deci smo morale da zatvaramo usta, jer su čitav teren pročešljavali automatima i gulinovima. Zatim bi ulazila pešadija, svo vreme pucajući, pucajući, i pucajući, dok zemlju nije prekrio mrak, oni su čistili teren. Počeli su da pristižu tenkovi, a kada su počeli tenkovi da pristižu, zemlja se tresla. Pešadija se popela na tenkove i krenuli su prema selu. Sada smo morale da saznamo, da saznamo kuda su krenuli u ofanzivu, i mi smo proveli tu noć, prođoše dve noći, a treće…
Odvedosmo decu skoro vukući ih, odosmo u jednu kuću u neko drugo selo.
Tamo smo im dali da jedu, dali smo im da piju, od hrane koju su ljudi ostavili tako pospremljenu… Bilo je pasulja, toplog hleba koji su ostavili čim su čuli automate. Jeli smo, a ujutro, u pet ujutru, krenuli smo peške. Pričam o prvoj ofanzivi, i tu su nas poveli jednim traktorom. Kako smo ušli, poveli su nas kod moje porodice. Al’ bilo je tamo puno izbeglica. Smestili smo se nekako, završili su ofanzivu, ovamo se više neće vraćati, rekoše nam. Ali, to je bila njihova politika. I tokom prve ofanzive koja beše, oni nam zapališe kuću, uništili su nam sve, a već septembra je počela ista takva ofanziva.
Tada je počeo oštar rat, nakon što je postignut sporazum, stavljen potpis da napadne NATO. Sada ne znam, mi smo bile u nekoj staji i nismo imale vremena ni decu da uzmemo k sebi. Zamisli, nije se znalo odakle sve dolaze meci, nisi znao ni odakle te vreba opasnost.
Tog dana kada su počeli, marta meseca, priveli su nas sve skupa, nisu nam ostavili mesta ni u šumi, da, ni u šumi nam nisu ostavili mesta. Skupili su nas sve po selima i otišle smo u jednu seosku školu. Sa decom, sve žene skupa, sve smo tu ostale tri dana.
Izašle smo i po kućama smo tražili brašna. Uspele smo da skupimo toliko da ispečemo tri hleba, ali nekako, kako kažu, više kao živo testo, gnjecav hleb koji nismo mogle nigde ispeći. Samo da idemo negde i na šporetu nekako ih ispeći kao tortilje. Barem deca da jedu, da se dečja duša namiri, kćer sam još dojila. Nisam imala gotovo ništa za dojenje, kći je stalno plakala od gladi. Ja jadna, nisam imala ništa, sa decom koja su stalno plakala, i kada su došli svi, taj hleb koji smo ispekle su nam oduzeli, udarali su nas nogama i izbacili iz škole.
Kada je došao sada Šešelj, došao je i Arkan. Prvi su bili Šešeljevi. Mi smo znali koji su, jer su uzvikivali „Živeo Šešelj“, zatim se drali i vikali. Oni koji su govorili „Živeo Šešelj“ bili su u dugim mantilima. Oni su tražili zlatni nakit, ja sam ga nosila sa sobom, jer mi je muž kazao „Nemoj ostavit zlatni nakit kući, neka ti bude pri ruci za svaki slučaj“, kao da je znao.
Kada su došli Arkanovci, oni su bili potpuno podivljali. Oni su bili svi sa maskama, bili su svi ošišani do glave, sa glavama uvijenim u marame.
Imali su svu opremu za masakre. Oduzeli su nam jednog dvogodišnjeg dečaka, a jedan od njih je počeo da ga kolje nožem. „Lake sam ruke, lake sam ruke, ne bojte se“, vikao je. Deca su plakala i vrištala.
Kći mi je bila bolesna, najmlađa, nisam imala da je dojim, nisam imala ništa da jedem i znala sam da mi je kći umrla. Onda su ušli među ženama, među devojkama, šutirajući ih nogama. Neke su uvlačili po kućama da bi pogledali da li ima OVK, hvatali ih i vukli po zemlji. Tu su odvojile nas 20., vukli su nas po zemlji udarajući nas nogama, udarajući nas po rebrima. Odveli su nas iza škole.
I tu su nam svukli odeću, oduzeli nam je, stavili je u gomilu da je zapale.
Odveli su nas, odvojili devojke, bila je i žena od 65. godina, bilo je i trudnih žena, i odveli su nas iza škole. Kada su nas odveli iza škole, svukli su nas gole, oslonili su nas gole za zid, plamen su uperili na nas, i u tom času moja svekrva je progovorila, a kći je mnogo plakala i vikala. Krenula je prema jednom od njih i zamolila ga da joj puste snahu. Bilo je nekih među njima i dobrih, neki su bili zli, i on joj je uzvratio:“Koja je tvoja snaha?“, a svekrva mi se okrenula i rekjla „Ajde“… Potrčale su tri drugarice ispred mene, one su vikale: „Ja sam, ja sam“, a svekrva je rekla: „Nisu te“. Kaže, „A, zašto?“ kaže, „Ne, nisu te“, kaže „nisu te“. „Meni je ona svekrva“, a njih je udario kundacima po kolenima i ostavili su tako da kleče tri žene. Ja sam prigrabila odeću jedne žene, samo da se uvijem kako bih izašla pred svekrvom. Onda su mi neke žene dale neku odeću, i pridružila sam se koloni. I pomislila sam da ću se spasiti, mislila sam spasih se, govorila u sebi.
One žene koje su ostale iza škole nikada nisu pronađene, niti…. smo saznali ikada ni grob gde im je. Pridružile smo se koloni, sagle smo glavu skoro do zemlje. Nismo mogle ništa ni da čujemo, pucali su koliko su mogli. Tu smo ostale do kasno, pristigle su kolone, pridružili se Srbi, počeli su da pevaju. Sa bradama dovde, uzeli su negde jagnjad, negde su uzeli ovce, napunili te njihove prage, celo vreme pevajući na srpskom i zviždeći. Mnoge stvari koje su oduzeli, stvari koje su zakačili na tenkove, ceo zlatni nakit zakačen na tenkove. A mi smo stajale pognute glave, tenkovi su išli ispred nas, a mi smo išle iza tenkova…
Za njima, i non stop su nas udarali kundacima od automatskih pušaka, po rebrima i svuda, nismo mogle više izdržati. Imala sam dete, držala sam kćer u rukama. Dvoje preostale dece, jednog je povela zaova, jednog ja za ruku da mi se ne udalji od kolone. Sa svekrvom i zaovama, sa muževljevom sestrom i svima njima, bile smo na čelu kolone. Kada smo stigli u jedno selo oduzeli su nam sve starce. Pred našim očima ubili su 13 staraca. „Pogledajte“, govorio je jedan od njih, „Koji je vaš otac?“. Hvatali su jadnike, a da im ništa nisu uradili, savijali im glavu, i automatom pucali u glavu. Jaoj nama, šta smo sve gledale svojim očima. Onda su tu počeli sa ženama, sve koje su imale majke paralizovane u kolicima, primoravali su ih da ih odvedu do šumarka, a oni bi ulazili u šumu i ubijali ih. I ostavljali su u šumi majke koje su bile paralizovane ili ih odvodili kolicima…
Krenuli smo, išli peške, i pala nam je granata usred kolone. Tu je bilo obezglavljenih žena, tu je bilo žena bez nogu, bez ruku. A ja, kada sam zapazila da je i mene zahvatio komad granate, kći mi je okrznula malo po licu, mene je pogodila u grudi i na nozi.
Samo hodajući pogledala sam kćer i rekla, „Majko, kćer mi je pogodio šrapnel od granate“. A tu, one koje su bile okrvavljene, sve njih samo bi izdvajali iz kolone i ubijali. Svekrva mi je rekla, „Hodaj, nemoj se ni okrenuti da pogledaš kći uopšte, jer ćete nastradati obe, i ti i dete“. Svo vreme hoda, svo vreme hoda tekla mi je krv iz noge. Krv mi je tekla iz noge. „Majko, samo se tresem, ne mogu više da hodam, drži kćer“. Žene su mi dale neke pelene da pokrijem kćer, žene su mi zavile nogu dok smi išle prema gradu… Na putu, svekrva mi je rekla: „Znaš… devojčica je umrla!“… „Šta da radim, majko, gde da je ostavimo?“, rekoh joj. Sama sam bila ranjena, imala sam ranu. Ali bilo je još nekih koji su bili vojnici, neki su bili i policajci, redovna vojska, bilo je i takvih, ali oni koji su bili sa maskama, oni su ubijali na mestu. Uzela sam kćer i spustila je kod jednog mlina, taj mlin ne želim videti nikada više. I kada sam je spustila, obratio mi se jedan Srbin: „Nemoj je ostaviti, jer će je pojesti neki pas“. Bio je to vojnik u uniformi, vojnik je bio i rekao mi: „Nemoj je ostaviti“, a sam je lajao kao pas, „Uzmi je“, rekao mi je na srpskom, „Uzmi je“. Uzela sam kći. I kada smo se približili gradu, počeli su da nas bacaju na nekoj ledini, i tu su počeli da nas odvajaju i uveli su nas u neku kooperativu. Tamo su uveli nas oko 130 osoba, sada već nismo smele da izađemo i gledamo gde to vode ostale, i mi smo ušle, smestile smo se u kooperativi. Kada smo ušle, mi smo tamo ostale. I tu svekrva mi je postavila ispod kaput, ona je imala kaput, ona ga je nosila jer je bilo hladno vreme. Došle su žene, šta da se radi, sa makazama su mi skinule ovaj deo mesa da se ni bi inficiralo. Isekle su mi taj komad žene, vezale su mi nogu, stavile na ranu malo brašna da bi zaustavile krvarenje, malo se smirila. A što se tiče dojke, krvarenje iz dojke nisam mogla nikako zaustaviti, kći mi je dojila, kada je kći tražila da doji. Počela me hvatati temperatura, počela me hvatati drhtavica…
Tek da joi okvasim usta, dala sam kćeri malo mleka koji su mi donele žene. Kćer je počela da otvara oči, ona je bila još živa. Kćer se sve više oporavljala. Tu smo ostale oko tri noći, ali bila sam veoma bolesna. Samo jednom lekaru sam mnogo zahvalna.
Ispred kooperative su se okupili svi srbi, i uhvatili su mnogo mladih. Tu su im, pred nama, oni skakali na stomak i prebijali mladiće. Krv je tekla svuda, rasprskavala se, prilepljivala na zid. Neki su ih udarali kundacima, neki su ih ujedali, a mladići su im davali ručne satove, zlatni nakit. Ali oni nisu hteli da znaju za to, skakali bi na njih i udarali nogama, te ih ubacivali u kamione. Mi smo tu počele da plačemo, da vičemo, vrištimo. Prišao nam je jedan Srbin, i istukao jednu staricu. Istukao je i jednu devojku. Ona je bila mlada, samo je imala kosu ošišanu kao ‘muški friz’, i rekao joj je „OVK, a?” Prebio ju je tu ispred svih nas. I vikali na nas: „Zašto vičete?”, i ponovo su nas ugurali unutra.
Kada su nas ugurali tamo unutra, rekoh u sebi, valjda uzimaju te mladiće, napunili su sve kamione. I mi pomislismo, odlaze uzimaju ih i odlaze. Nakon što smo ušle unutra, uđoše dvojica malo nižeg rasta, i kazaše nam: „Pustite decu napolje!” Da sva deca izađu napolje, ne, mi nećemo dozvoliti da ubiju decu, ni jedna od nas nije pristajala na to. Nikako nisam htela da pristanem, dvoje dece sam prigrlila, ovako, i mislila sam neka me ubiju zajedno sa decom, jer nikada ih neću ostaviti. Deca su duša duše.
Tada smo počele da plačemo. Jedan od njih reče: „Muževe smo vam ubili. Zapalili smo vam kuće. Šta čekate više? Zašto niste otišle za Albaniju? Albanija… što niste otišle?”, govorio je on. „O, ubio si nam muževe i sve, ja decu ne puštam. Sa decom me ubij”. Skinuo je automatsku pušku, i tek tada sam videla decu kako počeše da izlaze, neke od žena su pustile decu. Ja moju decu nisam puštala, kad me iznenada udario šamarom, i do skora sam imala problema sa uhom.
Tada su uzeli decu, mene su istukli, i počeli su da nas odvajaju, od 130 koliko nas je bilo, 50 nas su odvojili tu gde smo bile. Decu su uzeli, izveli ih napolje. Uzeli su žene, više nismo imale, više nismo imale…Mi smo sve poludele, sve smo vrištale, i taj glas nikada više neće da mi se skine s uha (plače). I tu, dok smo mi vikale i vrištale, oni su počeli, mi ih nismo čule da su bili vojnici i bili su sa onim stvarima za masakre, imali su opremu, noževe, šrafcigere, ne znam kako da ih nazovem, bili su sa maskama.
Sa opremom koju su imali, i kada je ušao onaj krupni sa maskom, znam da je imao zlatan zub u usta. Kada je povikao: „Za minut sve da ste se svukle, sve! Ovd nema roka! Za samo jedan minut sve treba da se sasvim skinete”.
Nas je bilo 50, od 130 koliko nas je bilo, 50 nas su odvojili tu, odveli nas. O koliko je samo vike bilo, koliko vriske, niti smo znale kojoj da pružamo utehu, kojoj da priđemo, nismo smele, stalno su nas udarali i tukli. Na silu su nas svlačili, grudnjak su nožem isekli, evo ovde mi je držao nož (plače). Ja sam bila ranjena, ali me nisu poštedeli. Bila sam ranjena na nozi i u grudima. To za njih ništa nije značilo, samo krv što mi je tekla iz grudi, s ove strane. Samo znam kada sam došla k sebi, znam, dvojica su bila iznad mene. Jedan me držao, a drugi je uradio svoj posao. Sve smo bile unezverene, van sebe. A oni, tek oni, koji su se iživljavali nad nama, kako su znali i mogli, tu više nisi imala šanse, dva sata, tri, ni vrata nisu otvarali. A napolju su bilia deca, žene, svi. Čuli su viku, vrisak. Sve smo tu bile jadne, znaš, sve u nekom srodstvu, sve smo se poznavale. Više nisam znala ni gde sam. Nisam bila pri svesti, samo kao kroz maglu pamtim svekrvu koja mi je bacila ćebe čim je ušla. Neke su odveli sa sobom, ne znam koliko njih su odveli sa sobom, samo malo, 30-oro nas je ostalo. 20 njih su odveli odatle. Zatim je došla svekrva da nas pokrije, i svi su ušli. Najstarija kći pamti i govori: „O, mama, kako ste vriskale i vikale, ne želim više gledati ni televiziju”. Imala je pet godina.
Tada su krenule žene da nas peru toplom vodom. Mada ni vode nismo imale, nismo imale ni vode, gde da uzmemo. Ostale smo tu još skoro nedelju dana, tačno nedelju dana, ali oni su se kretali tu negde. I ostali koji su otišli, tu smo ostali, non stop smo bili pod njihovom kontrolom.
Došli su ponovo sutradan. Sutradan su došle druge grupe. Tada sam se popela sa jednom kćerkom na tavan, spasila sam se na tavanu, i više se nisam spuštala dolje. Dok se nije završilo sve.
Došle su žene, došle su ko je mogao, neko je spasio neke stvari, neko je imao neke stvari po kućama, pokrile su nas. Neko je imao nešto odeće, mučile su se da nam spremaju nešto za jelo, ali nije bilo šanse, ama nikakve, sada su nam jedva doveli lekare, da nam malo zaviju rane.
U toj istoj kooperativi smo ostale još nedelju dana, i nakon što se sve završilo, i više nismo imale gde da idemo, nismo znale da li su nam se spasili sinovi, da li je neko ubijen! Izašle smo na ledinu, žene su plakale, sve kao da ih danas vidim, jeza me nadilazi, i izašle smo na ledinu, sele smo, sve žene koliko nas je bilo smo plakale. Te nedelje, koliko smo ostale tamo, ukopale smo šestoro dece, jer nisu imala šta da jedu, nisu imala šta da piju. Grob smo kopale iznad te kooperative, koliko da ih ukopamo u zemlju, jer nismo imale drugog izbora. Sada smo izlazile i plakale na groblju, i tada sam ugledala brata i muža kako dolaze. Jaoj, Bože, kako da im izađem u susret, oni su već čuli šta se sve desilo, ali nisu mogli sebi da priznaju da to znaju! Došao je brat, došli su zatim i braća od stričeva koji su bili u vojnim uniformama, zatim i muž. Onda je majka rekla: „Uopšte nemoj da zboriš, neka svi znaju da si bila pretučena”, jer će i ove ostale kazati „da su pretučene”. I tako smo odlučile, da smo pretučene, ali pomislih u sebi da će danas sutra čuti sve, bolje neka zna, pa šta bude nek’ bude, neka odluči na vreme dok sam tu. Tu sam bila, a da ga nisam prepoznala da li je to moj muž ili nije… I sada, kada mi je muž prišao, gleda, šta da vidi, nisam bila samo ja, već je bilo mnogo drugih žena. Svaku od njih da pogledaš, mnogo đubra, sve bolesne, raspamećene, i približio se, izašla sam i zagrlila brata i muža i sve one koji su se spasili od rata. Muž reče: „Jeste li se spasile?”. Rekoh: ”Da, spasismo se”. Još me je jednom zagrlio i rekao mi: „Gde su deca?”. Svi okupljeni počeše da razgovaraju, odvela sam muža i udaljili se od ostalih, i rekla sam mu da nam se to i to dogodilo. „Ako hoćeš, prihvati, ako ne nemoj”, rekoh, „ovako su nas sve odvojile, ne samo mene”. Reče da zna: „Ti ćeš biti moja žena kao što si uvek bila, uvek ćeš biti. I muž me stalno podržavao. Zatim je došao KFOR, čim sam ih ugledala, pala sam u nesvest… Pomislila sam: „Opet je izbio rat”. Muž je imao problema, i svekrva, jer više nisam mogla da volim nikoga. Uopšte nisam mogla, uopšte se nisam mogla pomiriti s tim da mi je život uništen, da moj život nije više kao pre, kao što je bio pre rata. Svakako, bilo je razdoblja kada bi išla da spavam, a da nisam mogla da zaspim, ustajala bih na noge, ušli su, došli, otišli, ustajala bi, vikala, vrištala u snu.
Ama, svi znaju da sam bila teško pretučena. I otac je znao, mnogi su znali, pokušavali smo da vodimo nekakav život, ali nisam imala volje. Imala sam decu, svekrv mi je skinuo omču sa vrata, otišla sam sama da se ubijem u garaži, svekrv mi je skinuo omču: „Šta to radiš, kćeri?! Šta ti je, kćeri?!”. Psihički sam bila rastrojena…
Posle rata sam mnogo propatila, tri godine sam bila psihički rastrojena. Nikada nisam smela ostati bez lekova, lekova za smirenje…
Od 2008. sam zahvalna ovom udrženju, gde sada pričamo. Možda sam bila zatvoren tip, sada sam bolje. Ja sam se ispovedala o ratu po prvi put ove godine. Bilo je tu… nije bilo tu samo dvoje-troje, već nas je bilo puno, kojima sam pričala o ratu, jer niko me nije mogao zaustaviti, a da ne pričam. Šta sam pričala, pa ja sam pričala, pričala sam o doživljajima iz rata. Jer sam znala da ću i kasnije pričati… sada… doći ću, izlazim malo. Kada sam otišla po prvi put tamo, muž mi je rekao: „Idi”. Jer muž mi je bio na poslu. „Idi, to je nešto, zašto da ne ideš? Žene su otišle”. Bilo nas je puno, dva kombija smo išli, žene, muškarci, svi smo išli da ispovedamo šta smo doživeli u ratu.
Primetila sam promene nakon što sam progovorila. Jer su mi se ljudi činili malo življim, a bolje su me prihvatali. Ponekad sam se osećala da uopšte me nije briga za sve što mi se dogodilo. Već dve poslednje godine, dobro sam i sa mužem, već dve godine. Osećam da sam bliskija sa mužem, jer nisam htela… On je uvek sve shvatao. On je veoma razumna osoba, on j veoma mirna osoba. A ja sam veoma nervozna, a upravo kada sam nervozna on me smiruje, on mi govori blago. „Ajde da malo izađemo, ajde da se malo prošetamo. Ajde… nemaš… što si nervozna ženo moja? Zašto si tako nervozna? Prošao je rat više, prohujao je, treba da se zaboravi. Sada je pred nama budućnost, imamo decu, porodicu”. On je veoma miran, zahvalna sam mu od srca što imam takvog muža…
Danas, najbolje što očekujem da mi se desi je samo da mi se deca školuju. Od dece očekujem budućnost, da ih gledam kako se školuju, da ih gledam zaposlene, i da se ovo više ne ponovi, dao Bog da se to više ne ponovi, oh Bože molim te.
Ono što sam zamislila se ostvaruje, sve te muke koje sam prebrodila, vidim da sam imala za koga da se mučim, imala sam za koga.
Moja je poruka, najviše, da vam zahvalim što ste nam dali ovu mogućnost da govorimo, svim srcem iščekujem knjigu da je pročitam, život koji sam doživela pre rata, i kako sam ga doživela posle rata. To je moja želja, da držim tu knjigu u ruci i da je pročitam. Da vide svi na Kosovu, da pročitaju šta smo preživele mi majke. Šta smo preživele za decu, šta smo preživele za ovu zemlju. To je moja poslednja poruka.
Ova priča je dio knjige “Želim da mi se čuje glas: Knjiga sjećanja sa ispovijestima žena koje su preživjele torturu tokom posljednjeg rata na Kosovu“, koji provodi forumZFD i Integre u suradnji sa KRCT – Centrom Kosova za Rehabilitaciju Preživjelih Torture, a podržavaju ga Ministarstvo za saradnju i ekonomski razvoj Savezne Republike Njemačke, Fond Rockefeller Brothers, Fondacija Charles Stewart Mott i UN Women.
Više informacija: http://www.dwp-balkan.org/bh/news_new.php?cat_id=4&text_id=378