Photo by: Korab Krasniqi
Priče o ženama koje su preživjele torturu tokom zadnjeg rata na Kosovu (5/10)
Silovanje celog naselja
Zajedno sa decom i drugim članovima porodice napustili su selo sa idejom da će pronaći neko sigurno mesto. Mesecima će tumarati iz jednog sela u neko drugo selo. Što je vreme prolazilo, svakim danom je postajalo sve teže za ovu majku i njenu decu.
Pod naredbom srpskih paramilitaraca, ona i šest drugih porodica se smeštaju u nekoliko napuštenih kuća u jednom kosovskom gradu. Svi sa bili samo deca i žene. Nekoliko meseci su sistematski silovane. Nisu pošteđena ni deca. Ona je ubeđena da je uspela da abortira uz pomoć narodnih ljekova sedam nedelja nakon prvog silovanja.
Ispovest u prvom licu: Abortirala sam pošto sam ostala trudna usled silovanja
H.K.
Rođena sam 69-te. I devojaštvo mi je bilo tragično. Nismo je imale. Siromaštvo, strašna beda. Odrasle smo u veoma teškim uslovima. Otac nezaposlen, mnogo dece. Dosta smo propatili. Doživeli smo svašta. Zamisli, bilo je dana kada nas ja majka hranila samo sa nekakvom posnom pogačom. Majka uopšte nije jela. Od muke bi zaplakala. Ja sam bila najstarija od dece. Gledala ssam mamu kako plače, i govorila bi u sebi „ni ja neću da jedem“. Tako mi Boga. Grejali smo se slamom. Tako smo teško živeli. Svi, braća i sestre, smo učili. Sada, uprkos svim tim nedaćama, i tako teških uslova, svi su profesori, svi rade, svi su obrazovani, doktori, cela ta moja porodica, svi do jednog. Svi su završili škole. Svi. Ali sam braća, mi sestre nismo imali šanse da idemo u školu.
Udala sam se sa 17 godina. Sa proscima.
Ovi muževljevi su bili bogati. I, ajde sad, došlo je vreme… u to vreme smo pravile čeiz (devojačke darove), možda se sečaš, sa kukom i ….kamza, drugarice mi donosile i pomagale.
U subotu, rano ujutru, nikada neću zaboraviti, izađoh da kobajagi plačem. Ne da sam plakala, nego krv iz očiju mi je curila. Od boli prema majci. O Bože blagi. Dođe nedelja. Da idem kao nevesta… Došli su da me uzmu sa dva para bubnjeva. Toliko su oni bili bogati i tako velika je bila svadba. Međutim, moj otac je bio u stisci, jer nije imao… Od četvrtka do četvrtka je trajala svadba.
Nisam videla muža do one noći, u nedelju, kada je mladoženja ulazio u sobu. Te noći kada sam otišla, nisam videla muža nigde. Dok nije ušao kao mladoženja. Muž, tako, dobar. Nikada mi nije vikao, niti mi je rekao neku tešku reč, nikada, niti mi je rekao „uradi ovo“, „uradi ono“, ilĐ da kaže: „Ajde, jer si došla iz siromašne porodice“… Nikada u životu. Dobro smo se slagali. Svi su me voleli.
Ja sam rodila decu, jer Bog mi nije dao tek nakon 10 godina braka. 10 godina uopšte nisam imala dece. Prvo se rodila kćer, zatim mi Bog podari sina, a posle još jednu kćer. Samo to troje dece.
Pre rata, sve dok nije počeo rat, pre rata dok smo živeli… sreća. Bog mi podari decu… Kćer u prvi razred. Sa mužem sam se dobro slagala. Nikada u životu nismo imali nikakvih problema. Veoma me poštovao i poštovala sam ga bezmerno.
Počeše sa prikupljanjem oružja. Mom ocu su oduzeli lovačku, i udarali su ga pesnicama tu pred nama.
U sedam sati počeo bi policijski čas. Nismo smeli izlaziti do sedam ujutru. Možda bi počeo i nešto pre sedam.
I sada, eto, ostadosmo tu. I kada je počeo rat već je bio april.
Pripremala sam hleb u naćve, radile smo to po nekom redosledu sa zaovama, po jedna od nas bi spremala hranu. U to je došao komšija i govori svekru: „Gde su ti sinovi, gde su žene, sinovi!?”, sav je bio unezveren. Reče: „Tu su negde, neko na njivi, a neko…”. „O, okupi ih sve, jer teško nama, poče rat, gotovi smo!” „Šta to govoriš?” „Tako mi Boga, odoh da kažem celoj mahali, da se okupi, rat je počeo”. Kao rat! Svi smo poludel. Kakav rat.
„O, bežite, jer ne znamo šta će ve biti!” Gde da se beži? Gde da se ide?
Krenuli su prema nama. Raširili se svuda, Srbi. Imali su ve što požele, ako hoćeš vozila, automobile, celu državu su imali u rukama, a mi ništa više nismo imali, taka je naš narod.
I ustadosmo, šta da se radi. Počeše meci, strava, krenuše uzbrdo…
A šta da se radi, da povedemo decu, da ostavimo sve tako kako je, kuću i sve, i odemo u neko drugo selo.
Kako to kažu, od tog našeg sela, malo naviše, eto drugo selo. Rat više nikad nije prestao.
Ali šta da se vidi, tu je bila stacionirana policija, tu je bila vojska, i svi. Kada smo ga videli, sve nam se učinilo crnim, jaoj nama, šta da radimo. Ostadosmo tu noć kako smo znali i umeli, bila je to duga noć bez sna.
Počeše da pucaju uvis, pucali su iznad kuća. Aman, o Bože, Bože.
Imali smo podrum. U njemu se okupila cela mahala, došli su tu kod nas. Svi tu na okupu.
I tu smo ostali, bogami, nekih tri dana. U tom podrumu. Tu, ko je mogao krijući da odnese neki hleb ili nešto da se spremi, jer su nakon tri dana ušli, izbacili nas iz kuća. Muškarce ne, oni su ranije otišli u šumu. Nisu bili tu. Samo žene. Muškarci nisu smeli da ostanu sa nama. Tog dana kada su došli i počela pucnjava, oni su otišli. Muškarci više nisu imali šanse da se vrate kući. i Nosili smo im pomalo hleba, znale smo gde su, tako krijući.
„Ajde sag, idite, idite odavde, idite gde god hoćete.“
Nismo znale kuda da odemo. Gde da krenemo, gde da idemo. Odosmo, krenule smo prema obližnjem selu. O Bože, te noći kada smo otišle pao mi je sin, jedinac. Bile smo u selu, samo sam izašla po kofu vode u dvorište, da odnesem deci unutra… Ostavila sam sina na balkonu, i odjednom je eksplodirala granata, sin je od straha skočio, kćeri moja, iz sprata i pao dole na neki blok. Posekao glavu, obrve…
Rekoh: „Ode“. Uzela sam ga, uvele smo ga unutra tako, mislile smo mrtav je, krv mu je tekla svuda. I odvedosmo ga kod lekara u jedno drugo selo, na traktoru. On ga je uzueo, sašio ga, zatvorio mu ranu zavojem i svime što je trebalo, hvala mu, gde god da su. I pružio je tretman mom sinu i vratili smo se ponovo tamo. Oni su svi mislili da im je sin preminuo. Da, kako da ne, on se smirio, kako se to kaže, vrati mu se duša. Ponovo dođe policija i izbaciše nas sve iz kuća.
I sve nas skupiše na jednoj poljani. Sve. Tri dana i tri noći ostali smo tu na pod otvorenim nebom. Sve nas skupiše tu. Uhvati nas noć, bilo je hladno. O Bože, strašno je prenoćiti na kiši, deca sklupčana i gladna, žedna, vrištala su. Neko je poneo sa sobom sač, malo brašna, neko je pokušavao da nešto spremi za jelo, na toj poljani. Gađali su nas granatama. Jednom su ubili jednog muškarca, zatim jednu ženu. Vika, deca, vriska, kojeg li užasa. I to da čovek doživi, blagi Bože. Granate, iznad glave, ušli su i odveli sve mlade momke. Izabrali bi one koji bi im zapali za oko. Bilo je i od 11 godina koje su odveli, pa naviše. Odveli su ih i odvojili sasvim od nas.
Nakon tri dana pustiše muškarce, ponovo smo se popeli na traktore i krenuli smo prema gradu.
Na jednoj poljani pred nama su odjednom banuli vojnici, puno njih. Svi u crno i pod maskama. Tu su stupili pred nama, svi sa automatskim puškama. Svi u crno. Boga mi, psovali su nas, maltretirli su nas, svašta su nam rekli. Smejali su se, zbijali šale sa nama, govorili skaredne stvari, mrkli mrak na toj poljani. Svi smo plakali i vrištali.
Rekoše nam da se vratimo, hodali smo još nekih dva sata, i stigosmo do jedne poljane gde je bilo mnogo naroda.
Deset dana smo tu ostali. Onda su došli i zapalili nam traktore, rekoše idite peške u koloni. Sa kolicom za malter, koju koriste radnici, vozila sam kćerku. Ali točak bi se zaglavljivao u blatu. Padala je kiša ko iz kabla.
Bog pošalje kišu i blato. O, užasa Božjeg. Kćerka od sedam nedelja. Izgubila je svest. Jaoj, šta da se radi, šta da se čini. Alah, umeće mi kćerka. Spustila sam kćerku i ostavila je tu do mosta. Jednostavno, spustila sam je dolje. Rekoh, Bože. Rekoh: “Alah. Rat je. Neka me Bog spasi od greha, uradiću šta mi je suđeno, jedino da tu ispustim dušu.“
Oprostih se od male kćerke, jer toliko sam bila umporna da sam pomislila da ću dušu ispustiti, rođeno dete, zar ima nešto teže, ostade mi samo uzdanje u Boga, zatvorila sam oči i spustila kćerku na zemlju. Ostavila sam je.
Svako, kako kažu, nije znao šta radi. Od traume, od užasa, od… Iscrpli su nam i zadnji atom snage. Napravili smo nekoliko boraka, i beba koju ostavih je počela da plače. Vratila se starija kći, 6 godina, otišla je uhvatila je za vrpcu od odeće i počela da je vuče. Rekoh: “O, ostavi je”. Reče: “O, mama bre, neću da je ostavim!” Rekoh: “Čim prenesem na sigurno tebe sina, vratiću se da je uzmem“. Uzeh ćebe iz jednog traktora, pocepah je i povezah oko struka, i povezah i kćerku uz struk. Uz moje telo. I hodali smo bez zaustavljanja.
Nakon tri dana dozvoliše nam da uđemo u jedno selo. Smestili smo se u školu, činilo nam se kao da je ceo svet naš.
Rekoše nam da treba da odemo i odatle. Odlučismo da se odvojimo, svako neka krene svojim putem. Oko 60 nas smo išli zajedno. Prođosmo grad i odosmo prema jednom selu. I kada su banuli ispred nas, zaustavili su sve nas. „Ajde sada, ili ćete izvaditi pare ili zlato, ili ćemo vas zaklati sve koliko vas ima!“ O Bože. Skupili su sve, pred nama su ubijali konje i krave, sve na šta bi nailazili, pse i sve, koliko god su mogli, tu pred nama. Malo se odmakosmo, kćerka tu plus dete u kolicima. Al’ kako mi uhvati sina jedan sa maramom, i nasloni ga ispred sebe na svoje noge i isturi ga napred, izvuče nož iz pantalona i stavi sinu ispod grla. I reče: „Ili pare, zlato, ili dete ode“. Rekoh: „O, imaš li Boga, nemoj jer mi je jedinac, nakon deset godina to dete imam.“
Kako mi veideo da plačem, jedan drugi me udari kundakom od automatske puške iza leđa. „O, kuku meni, samo nemojte da mi dirate sina. Ubijte mene i kćerke. Ubij me ovakvu kakva sam, samo tog sina nemoj da mi ubiješ.“ Imala sam lanac, dva prstena. Požurila sam, brzo ih skinula i dala mu ih. Dadoh mu sve što sam imala. Skinuh naušnice i sve. „Evo!“, rekoh. Tako sam uradila. Rekoh: „Pogledaj, više nemam ništa. Oduzmi mi dušu samo sin neka mi se spasi. Nemoj mi ga ubiti.“ Izvršiše kontrolu tašni i svega. Pustiše mi sina. Ali, kako ga je pustio, odgurnuo ga je i on je pao na asfalt, ovako, odgurnuo ga je udarcem na leđa, i sin mi pade, a krv mu curila iz nosa, usne, ceo u krvi.
Ovi su imali uniforme… tako, zelene boje, mnogo… više je bilo zelene boje, i nekih nekako više na zagasito žuto. I crne marame.
Ali nisu nas puštali, zadržavali su nas tu. Ceo dan tu, o šta su nam sve govorili. Svakakve gadosti. „Sada ćemo vam poderatu tu stvar“, sada ćemo vam uraditi ovo, sada ćemo vam uraditi ono. Smejali su se, pili su rakiju, šegačili se sa nama. Zadržali su nas ceo dan. Neko, pre nego se smračilo, nam je rekao: Ajde, idemo… I odveli su nas u grad i rekli nađite po neku kuću. Sa nama je bila jedna mlada devojka. 17 godina. Nije bilo lepše ženske. Rekoše nam: „Ako ode ova devojka, ubićemo vas!“ Ona je te noći spavala sa nama u kući u kojoj uđosmo u gradu. Tako, samo da uđemo negde, šta smo znali, samo smo tu ušli. Nismo znali šta će se dogoditi kasnije. Uđosmo tu, o ona ostade sa nama. Dolazili su te noći, non stop su nas čuvali te noći. Stalno su bili u dvorištu ili se kretali po naselju. Svi smo bili budni, tako, vika i dreka. Sutradan… Rekoše: „Gledajte! Da ostanete u ovom broju. Ako kojim slučajem bude jedan manje ili više, sve ćemo vas pobiti.“ Mi rekosmo: „Ne, mi smo ovde samo članovi porodice.“
Šta da im radimo. Videli smo šta su naumili da urade mladoj devojci i odlučismo da ona pobegne.
Oni su je zapamtili. Tražili su je. Tog dana je počela strava.
Nije bio april. Kada smo otišli tamo bio je već kraj maja. Tri nedelje tu, tri nedelje navršismo tu.
Pobegoše svi, ostadoh u toj kući samo ja sa decom i starom.
Kada dođoše kod mene ovi paramilitarci, rekoše: „Ajde, gde su ostali?“ Rekoh: „Pobegli su, šta znam ja“. „Kako su pobegli? Sada ćemo zaklati staru, decu i sve“. Rekoh: „Ja nisam došla ni sa kim. Zakoljite nas, zaklaniji ne možemo biti. Gore od ovoga ne može biti“. Znala sam srpski, jer sam imala tetku u Prizrenu. I u to vreme… možda zbog toga što smo učili u školi. Učili smo po jedan čas srpskog, kao sada engleski, ali tada srpski. Rekoh: „Ako nađete nekoga, evo tu sam vam ja. Ubijte me. Ovde nema nikoga. Samo smo mi ostali, uradite šta god hoćete, nemam gde pobeći, nemam gde da idem, ko šta može“. I od tog dana počeli su ovi da dolaze. Zvali bi jednog po imenu, bio je neki kao najstariji, Boža. On je bio paramilitarac sa svojom grupom. On je počeo dolaziti, ne samo kod mene, već je ulazio redom u sve kuće. Dolazio je svaki dan. Dolazio bi svaki dan, ulazio bi u dvorište, vika i dreka, tražio bi kafu, tražio bi čaj. „Ajde sad, ustani da napraviš pitu!“. „Ustani, fliju!“ Preklinjao sam ga u Boga. A on, da me prostite na izrazu: „Jebem ti Boga. Kakav Bog? Ovde nema Boga.“ Kazala bih: „Nemoj bre, jer nemam.“ Nemam, nema. Ustajao bi, a onda bi, kada bi dolazio kući, počeo donositi kafu sa sobom. „Ajde da mi kuvaš kafu!“ Šta dda radim? Uzela bi, nije bilo šporeta, ni drva, ništa. Ama baš ništa. Pronađoh neke sveće iza kuće. Veruj mi, bila sam primorana da na vatri sveće stavim kafu. Uopšte mi nije davao mira. Samo je stara bila sa mnom i sa decom. Tražio je pite. Gde da uzmem pitu, gde da je spremim, gde da je uzmem, gde. Plašila sam se njih. I tako. Jedna komšinica, bila je veoma dobra žena, izašla je jedan dan do ograde i gledala nas: „O, jaoj, sa ovom malom decom. Dal’ imap nešto kukavna ti, dal’ imaš nešto na zemlji o voj.“ Donela mi je 25 kilograma brašna, dva litra ulja, nešto makarona, neke špagete mi je dala. Ona mi ih je pkolonila.
Uđoše mi prve noći, nikada neću zaboraviti. Ceo dan neki Boba… jer, znaš, njemu si mogla pročitati znak na uniformi. Mene je interesovao znak. Mogla sam pročitati „Milicija“. Vojska i milicija, ovih paramiltaraca… redovna vojska nikoga nije dirala. Nikada u životu nisu dirali nikoga.
Do tada smo prošli dobro sa njima. Ali nakon tri noći počeli su da dolaze. Bio je neki Boba. Boba se zvao. On je bio milicajac. Ceo božji dan se kretao oko kuće gde ssam bila ja sa starom i sa decom.
Reče mu jednom stara: „O, sine, što se ti vrtiš ovuda?“, reče mu jer je znao albanski. „Tetka, ja osmatram teren. Ostanite bez brige“, odgovori joj on. Jer je osmatrao teren, milicajac. O, tog dana kad je pao mrak, pao je mrak zemaljski. Kada dođoše na vrata, četiri njih. Bam, bam, bam. Nisam imala ni ključa, ni ništa, tako sa nekim trakama sam zatvarala vrata. Sa nekim ekserima. Otkinuše trake u banuše unutra. Uhvatio me jedan od njih, poče: „Srce moje“, govorio je meni. Kuku meni šta me snašlo. Stara je vrištala. Deca. Najhmlađi sin. Imali smo samo dve sobe i neki kao hodnik. Tu je bio trpezarijski sto. I reče meni: „Srce moje“, i krene juriš na mene. Ostala trojica su stajala na vratima, a jedan je ulazio unutra. Znali su oni kako se radi. A on me hvatao, pokušavao me da me uhvati za vrat. Odgurnula sam ga i … skinuvši kundak odgurnuo me dalje. Stigao me s one strane stola. O Bože, svu me rasturio. Presamitih se od boli. Uhvatio me na stolu. Pokušavao je da me uhvati… hvatao me za grudi, zubima. Pokušala sam da se odbranim. Odbijala ga, tako mi Boga, plakala sam. A plakala je i kćerka, plakala je stara. Pokušavala sam svim snagama da mu se oduprem. Nisam mogla više da se guram s njim. Prvi put. Završi on tu stvar, a ja nisam znala gde sam. Da li ludim, i izgubih svest, padoh dole.
Ne znam više šta se dogodilo dalje te prve noći. Glava mi je bila ošamućena, više nisam znala gde sam. Nismo znali… niti smo imali sat da pogledamo vreme, niti smo znali kada su stali, ni koliko je sati bilo, samo sam pogledala sebe kada sam ustala. Bila sam skroz gola, skroz. Zubi, lice, vrat i grudi, sve mi je bilo u masnicama. Ušla sam pravo, ušla am kod stare, njeno vrištanje je bilo blizu mene. „O, kuku meni, šta nas je snašlo!“, reče ona. Užas se više nije odvajao od nas. Sada bo dolazio onaj… neki, hajd’, nakon dve noći, opet bi dolazili. Isti. Dolazili su po mraku. Zatim sam dobila menstruacije, da me prostiš na izrazu, završiše se… Nakon silovanja prošlo je sedam nedelja. Nisam dobila menstruacije uopšte. Počela sam da osećam mučninu. Počela sam da se umaram, počeš da osećam mirise. O, Bože blagi, plakala sam, vikala i vrištala, nisu nam se odvajali.
I uvideh da sam ostala trudna. Računala sam, jer sam znala kada sam dobila menstruacije, i kada sam imala decu, znala sam po tim znacima, znala sam. Prvo njihovo silovanje, slagalo se sa sasvim sa trudnoćom. Znala sam da sam ostala trudna sa njima.
Otišla sam u jednu susednu kuću, tu nije bilo nikoga, svi su bili pobegli, pronašla sam i uzela jedan čanak sa nekom tekućinom, i popila sam to. I poče da mi se povraća od toga, prava mučnina. Stomak mi se naduo. Zamalo da umrem od toga. Nadula sam se, spopala me mučnina, pomislila sam da ću tu da izdahnem. Nisam mogla ni nogu da pomaknem. Primetih da nisam uopšte dobro. I primetih da me izdaju obe noge, i samo što ne izdahnuh tu, u toj kući. Ajde, rekoh, da ne odem još malo, ako umrem da me ne gledaju deca i stara. Ustala sam i krenula. Uvideh da neću moći nikako. Cela sam malaksala. Dok sam išla, imala sam strašan proliv, iz stomaka me je curilo, ovako. Postala sam eto ovolicna. Kada odoh tamo, nekako se iskobeljah preko ograde, uđoh u kapidžik i u kuću. Ona me videla. Imala sam stalan proliv. Stara je počela da viče: „Šta su to uradila, kukavna! Šta ti je?“ „Nije mi njišta“, rekoh. „Šta si uradila? Zar hoćeš da ostaviš troje dece siročad u mojim rukama tu. Šta ću ja s njima!“ Rekoh, ovako i ovako, ispričah joj. I tako celu noć, u toj blagoslovenoj noći zamalo da umrem.
Spopali me bolovi tokom cele te duge noći. Popila sam to u podne, bilo je oko dva ili tri sata, i ništa, ništa mi nije bilo, samo mi se stomak naduvavao, skoro da puknem i ništa…
Sada se spuštala noć, vika i dreka, nisam imala kuda ni šta da radim. Kada je bilo pet sati, znam nešto pre svanuća, izbile su mi menstuacije i izbila mi je krv.
Tako mi Boga, krv mi je stalno curila. Nije prošlo ni 20 minuta, počeli su mi izlaziti veliki komadi.
Iste osobe su nam dolazile dan za danom. Tražili su, duša nam je došla na vrh nosa. Hteli su čaja, hteli su kahu, hteli su…
Nasilja, i seksualnog, imale smo non stop. Nisam mogla da ih zaustavim… nisam mogla da im se oduprem. Nisam mogla, jer sam ih mojim snagama dosta gurala. Ali imali su nas tu gde smo bile, te porodice koje smo bile tu, a bilo ih je u pet šest kuća. Dosta su nas tukli. Dosta su nas maltretirali. Ne samo mene, već celo to naselje. Tako non stop su nam se motali oko nogu. Da skratim priču, pretvorili su nas u svoje sluge.
Taj Boža sa svojim društvom. Sa štapom u ruci, čini mi se da ih još uvek gledam, podiza bi haljinu kćerki od šest godina do ovde, gaća. Srušio bi na pod devojčicu od šest godina. Stara je stalno vrištala. „Nemojte, kumim vas Bogom, dete je. Jel’ imaš Boga ti!“ Smejao se, pio, penio se. I odjednom bi zatražio: „Ajde sada, diž se da napraviš pitu!“ Rekoh: „Nema, ubij me, al'nemam. Ubij me!“ Odgurnuo je kćeku na pod, ona kao dete, ni dan danas nije to zaboravila… štap koji je držao samo je ugurao kćerki među noge… njena vika i njena vriska, sve smo vrištale… I dan danas kćerka mi je sa traumama. Krv je pokrila dete, ovolicno. Kako da mu praštam sada? Jel’ ima Boga? Jel’ ima pravde? Jel’ ima nekog u svetu dfa izađe i kaže… a šta to znači sada. Eto, bre, da kaže kao što je meni rekao EULEX, kada su me pozvali: „Želiš li da povučeš izjavu?“ Al’, bre, kako da povučem tu izjavu?! I Boga da mi dovedete danas, bre. Jel’ ima Boga? Jel’ ima, da jednom u životu, a kažu da ima, da se pojavi, da ih uhvati i goni, da ih uhvati… O, ne mogu zaboraviti! Živa neću zaboraviti, jer su nam krv pili. I šta više. Jel’ ima pravde na ovom svetu, od nekoga?!…
Kćerka danas sve pamti, moja kćerka je imala šest godina.
Tako mi Boga, i nakon rata kada je krenula u školu, to dete nikada nije bilo dobro. Uvek nervozno, uvek sa traumom.
Muž nešto zna, ali ne sve. Stara je umrla. Muž me više ne voli kako me voleo nekada. Sada je nekako drugačije.
On nije znao dal’ smo živi ili mrtvi dok se rat nije završio. Ja mu nisam pričala. Jer me bila sramota. Bilo mi je teško, suviše težak teret. Ostale sam zatvorena kuči šest meseci, jer nikada nam se nisu skidali iz kuće.
Muža razumem, normalno.
On me na primer smatrao i kao ženu, i kao sestru, i kao sve…. nekako me držao blizu i voleo me mnogo. Mnogo, suviše. Sačuvaj nas Bože. Ja sam ti pričala, svi su mu govorili: „Ne može decu da ti rađa, oženi se drugom!“ On bi poludeo samo da mu neko pomene. Suviše. Aiiiii. Mnogo me voleo, mnogo. Sada sam veoma hladna, van svake mere. I on, da mi prostiš na izrazu, tako na primer kao muž i žena, prođe mesec dana, tu smo, prođe pet, šest nedelja, on mi ne kaže, niti mu priđem niti mi prilazi. I u svemu smo udaljeni. Udaljeni smo.
Najstarija kćerka mi uvek govori: „Kuku, mama!“, samo to kaže. „Kuku mama, što je rat napravio. Znaš li, bre, mama?!“, samo toliko, i prekidam je. Ja ne volim da se vraća i priča o tim stvarima. Ili izađem van, ili se udaljim, ili radim nešto drugo kako bi je odvratila, jer to uvek pominje. Kada je otišla u školu, krenula je odmah nakon rata. Ona se nikada nije smejala kao dete. Ona nikada nije plakala kao dete.
Ova priča je dio knjige “Želim da mi se čuje glas: Knjiga sjećanja sa ispovijestima žena koje su preživjele torturu tokom posljednjeg rata na Kosovu“, koji provodi forumZFD i Integre u suradnji sa KRCT – Centrom Kosova za Rehabilitaciju Preživjelih Torture, a podržavaju ga Ministarstvo za saradnju i ekonomski razvoj Savezne Republike Njemačke, Fond Rockefeller Brothers, Fondacija Charles Stewart Mott i UN Women.
Preuzeto sa: http://www.dwp-balkan.org/bh/news_new.php?cat_id=4&text_id=383