Rat
Početak maja ‘92; napad na Jakeš
Krajem aprila je već bilo jasno da je rat neizbježan i u našem mjestu. Postojala je potajna nada da će se nešto desiti, da neće doći do rata, da nas Srbi neće napasti. Mada ovakva razmišljanja nisu imala nikakvog realnog uporišta u događanjima tog proljeća ‘92, nadali smo se nekom čudu. Međutim, čuda se ne događaju često i ne takva da bi obradovala sve stanovnike jednog malog mjesta. Oko pet sati izjutra 3. maja 1992. godine, pale su prve granate na naše selo iz pravca srpskog mjesta Miloševac.
Odmah poslije referenduma, početkom marta 1992. godine, počelo je pucketanje po Bosni. U Sarajevu su bile postavljene barikade. Ljudi nisu mogli ići na posao. U vazduhu se osjećala atmosfera straha. U skupštini je već vođa bosanskih Srba rekao ako Bosna bude nezavisna muslimanski narod bi mogao nestati. Nije to bila prazna prijetnja. Muslimani u Bosni nisu imali nikakvu podršku, dok su Hrvati mogli očekivati pomoć Hrvatske, Njemačke ili Vatikana. S druge strane Srbi su imali cjelokupno oružje jugoslovenske vojske, koje nije bilo malo. U drugoj polovini marta situacija se malo primirila, ali to je bilo zatišje pred buru. Početkom aprila paravojne formacije iz Srbije napale su Bijeljinu i pobile sve one koji nisu uspjeli pobjeći a što je muslimansko bilo. Poslije toga slijedili su napadi na sva mjesta pored Drine uz srbijansku granicu Foča, Višegrad, Zvornik, Bratunac, Goražde i dr. Mi smo imali sreću da smo se nalazili u blizini hrvatske granice, a istovremeno dosta udaljeni od granice sa Srbijom tako da nismo bili prvi na redu, ali smo znali da ćemo i mi doći na red i to brzo. U takvim okolnostima dogovorili smo se da naše civile prebacimo na sigurno u Hrvatsku, samo na nekoliko sedmica dok ova „ludost“ prođe, kako smo govorili. Naše supruge sa djecom napustile su Jakeš sredinom aprila i to skelom kod Svilaja a dalje vozom i autobusom prema Poreču. Do tog vremena već je pola Bosne gorjelo i bilo razrušeno, a veliki broj civila bio je ubijen ili otjeran u koncentracione logore.
Znali smo da je bolje za civile da nisu u Jakešu kad rat dođe u naše malo mjesto, ali sada kada su civili, što znači žene, stariji i djeca, napustili mjesto postalo je veoma tužno. Ljudi su hodali bez nekog cilja i bez neke posebne volje za nekim životom. Uglavnom svako se zavlačio u svoju kuću ili još bolje u podrum ako ga je imao. To je pomalo čudno, znaš da se nešto loše sprema a ne možeš puno promijeniti. Svaki dan bez žena i djece bio je teži i dosadniji od onog prethodnog, ali bolji od onog sutrašnjeg. Kakav je to život gdje su prošli dani bolji od onih koji dolaze. Razgovarao sam sa nekim drugim prijateljima iz Jakeša i odlučili smo da bi bilo dobro otići na nekoliko dana i posjetiti svoje porodice i Hrvatskoj. Jednoga dana razgovarao sam sa Mirom sa kojim sam studirao pravo a bili smo
i dobri prijatelji, o posjeti familiji u Hrvatskoj. On je bio saglasan i trebali smo dobiti potvrdu od Hrvatskog vijeća odbrane (HVO), te smo otišli do Odžaka. Obojica smo imali nekog poznanstva. Otišli smo do neke komande ali nam nisu dali propusnicu. Htjeli smo se vratiti nazad ali na izlazu me zaustavio čovjek kojeg sam od ranije poznavao. Upitao me:
– Sudija šta ste trebali?
– Propusnicu za posjetu familiji u Hrvatskoj ali izgleda da nemam sreće. Nisu mi dali – odgovorio sam.
– Možda je danas ipak Vaš srećan dan. Dođite sa mnom – dodao je i uzeo me za ruku i poveo sa sobom.
– Ima nas dvojica i moj prijatelj ima porodicu u Hrvatskoj.
– Naravno – rekao je – dobit ćete propusnice.
Propusnice smo zaista dobili i isti dan smo otišli na skelu, onu istu kojom su prije dvije sedmice otišle naše porodice. Dobili smo odobrenje da posjetimo porodicu i kod njih ostanemo sedam dana. Ali, taj dan nismo imali sreće, Srbi su avionima bombardovali područje oko skele i morali smo se vratiti kući. Miro i ja smo se dogovorili da pokušamo sutra izjutra preći skelu, tako da smo tu veče spavali kod mene i izjutra oko šest sati krenuli smo na skelu. Mati nam je spremila neke sendviče, a ostala braća su čvrsto spavala. Svi su znali da ćemo mi sutra preko Save. To jutro 3. maja 1992. godine došli smo do skele relativno rano i dok smo čekali skelu da dođe sa druge strane, čuli smo nekoliko detonacija granata koje su dolazile iz pravca Jakeša. Skela je došla i mi smo pokušali da se ukrcamo na skelu, ali nisu dozvoljavali da skelom prevezemo i Mirin auto Jugo 45 kojim smo se dovezli do skele. Miro nije htio ostaviti auto, te se vratio nazad u Jakeš. Ja sam se sa ostalim putnicima, uglavnom Hrvatima, ukrcao na
skelu. Prilikom ukrcaja tražili su mi papire od HVO-a i ja sam im pokazao, te su me oni pustili bez suvišnih pitanja. Samo su mi rekli:
– Moraš se vratiti nakon sedam dana.
Klimnuo sam glavom. Prepoznao sam i još nekoliko Hrvata iz okoline Modriče, oni su se ukrcavali bez ikakvih problema ili posebnih propusnica.
Pri kraju kolone nastala je mala gužva. Jedan musliman iz Odžaka htio je na skelu ali mu Hrvati nisu dali. Pokazao im je pasoš i u njemu je bila dozvola za rad u Njemačkoj, ali mu nisu dali da uđe na skelu. Čuo sam kako je rekao:
– Ali ja moram u Njemačku. Imam radnu dozvolu i tu je u pasošu.
Vojnik na ulazu u skelu koji je još uvijek držao njegov pasoš u ruci poderao je list u pasošu gdje je bila dozvola za rad i vratio mu pasoš uz opasku:
– Eto vidiš da nemaš dozvolu za rad. A sad marš nazad i ako hoćeš na skelu moraš donijeti potvrdu od HVO-a.
Vojnik se okrenuo od njega i ušao na skelu, a drugi koji je ostao na kopnu i zatvarao skelu samo mu je strogo dodao:
– Vrati se nazad u Odžak po potvrdu inače ćeš morati preplivati Savu.
Čovjek nije imao izbora morao se vratiti nazad. Na skeli niko ništa nije rekao, jer smo bili svjesni da lako možemo završiti preko ograde skele u Savi.
Kad smo prešli na drugu obalu Save tamo je već čekao autobus koji je vozio za Švicarsku. Drugog prevoza nije bilo. Pitao sam vozača mogu li i ja sa njima do Poreča, a on je ljubazno odgovorio:
– Možeš, ali mi ne idemo za Poreč. Nego sjedi sa nama pa ćeš uz put negdje presjesti.
Sjeo sam negdje pozadi u autobus i nisam ni sa kime ništa pričao. Poslije pola sata čuli smo sirenu za vazdušnu uzbunu. Znači avioni nadlijeću. Većina putnika se uznemirila ali ih je vozač smirio uz napomenu da „avioni rijetko gađaju autobus. Oni gađaju neka industrijska postrojenja ili mostove.“ Zaista poslije nekog vremena oglasila se i druga sirena, kao znak da je vazdušna opasnost prošla. Vozač je bio veoma ljubazan i na prvom dužem stajanju upitao sam ga šta mi može preporučiti gdje je najbolje da izađem i uzmem neki prevoz. On mi je preporučio Ljubljanu. Doduše autobus ne ulazi u Ljubljanu ali željeznički kolodvor nije daleko od mjesta gdje bih izašao, pa mogu nešto stopirati i sjesti u voz. Tako sam i uradio. U kasnim popodnevnim satima izašao sam kod Ljubljane i htio vozaču da platim prevoz ali on nije htio ni da čuje. Rekao je samo:
– Tebi je novac potrebniji. Sretno i čuvaj se. Ali ovo neće tako brzo proći.
Zahvalio sam mu na prevozu i izgledao mi je veoma razumno, samo njegova konstatacija da će ovo potrajati nije mi se svidjela i nisam mu vjerovao. Bio sam ubijeđen da će se rat završiti za nekoliko sedmica.
To isto jutro 3. maja 1992. godine, kad smo Miro i ja otišli na skelu, mati više nije spavala. Poslije izvjesnog vremena napravila je kafu i tiho na prstima ušla u sobu i rekla:
– Kafa je već na stolu, prošlo je sedam sati, hajde ustajte sokolovi moji, ode dan.
Sedin je prvi bio budan i kroz poluotvorene oči primijetio sunčeve zrake koje se stidno probijaju kroz navučenu storu i ulaze u sobu. Zna da je vrijeme 101
ustajanja. Na putu prema kupatilu promuklim glasom budi u prolazu Besima i Enesa, što nije uvijek baš lako, jer Enesa ponekad treba izvlačiti za noge iz kreveta, a Besim je poslije drugog zvanja već na nogama. Otkad su žene, djeca i starci napustili Jakeš život u Jakešu za sve je postao monoton pa tako i za njih trojicu. Svako se kreće bez nekog cilja, noga se vuče za nogom, nema se volje ni za šta, kao i da je dio ovih koji su ostali otišao sa ženama i djecom preko Save pa sve do mora.
Sedin je prvi sjeo za sto i uzima fildžan sa najboljom pjenom, jer je poznata poslovica ko rano rani najbolji fildžan grabi i dok pažljivo otvara „Jadro“ napolitanku da ne mrvi po stolu po stoti put zove Enesa:
– Hajd Eno ustaj bolan ohladi kafa, mi smo već kod druge runde.
U tom trenutku začu se sa dvorišta dobro poznati muški glas:
– Ma miriše u dvorište, izgleda da nisam još zakasnio. Ragifa ostavi barem jedan fildžan za mene – i dok polako razmiče rukom rese na vratima, ulazi u predsobljle, laganim ali sigurnim korakom kao na pisti Reuf Zulfić.
Uvijek dotjeran, uredan, pedantan, fino ošišan i friško obrijan, osmijeh mu ne silazi sa lica, a kod nas na tacni stoji uvijek jedan fildžan viška, kao u pjesmi „ako ‘ko naiđe.“ Mama sipa Reufu kafu uz komentar:
– Ova baš ćelava, ali sad ću ja nama pristaviti drugu taze.
Reuf joj uljudno kaže:
– Neka hvala drugi put, sada imamo hitnijeg posla. Trebaju mi tvoja dvojica sinčina. Moramo prebaciti neke stvari iz matičnog ureda u školu, izgleda da su Srbi saznali gdje nam je štab.
Nikome više nije bilo do kafe, Enes i Sedin su ozbiljnog lica krenuli sa Reufom prema matičnom uredu, a mati i Besim su krenuli prema štali, jer valjalo je namiriti goveda. Na putu prema štabu sreli su komšije Raifa i Tađu koji su stajali na Raifovoj kapiji i „češljali“ aktuelnu situaciju u zemlji. U prolazu Reuf im je dobacio uz osmijeh na licu:
– A vi pecate, ali na suho. Tanke su vam šanse, slab vam je mamac. Ribe su već u Hrvatskoj.
Svima je dobro došlo malo šale. Tađo i Raif su otišli prema podrumu da čuju najnovije vijesti, a Enes, Sedin i Reuf prema štabu koji je bio u matičnom uredu. To je bila jedna prostorija, gdje je prije rata bila kancelariija matičara a sada su se tu lokalni momci okupljali s vremena na vrijeme da razmotre najnovije događaje i nailazeću opasnost. U toj prostoriji prije rata skoro svi Jakešani su tu izgovorili svoje sudbonosno „da“ prilikom stupanja u brak.
Samo što su počeli kupiti neke papire, kroz otvoren prozor začuli su glas Merseda – Gice, koji je hitno tražio Reufa. Polako su sišli niz klimave, uske stepenice pazeći da ne padnu i slome vrat. Napolju ih je dočekao Gica vidno uznemiren i bez pozdrava direktno, drhtavim glasom rekao Reufu:
– Pale su granate na Brezik.
Iznenadili su se tome, jer nisu čuli nikakve detonacije, ali to je zbog toga što su bili u prostoriji a Brezik je na drugom kraju Jakeša. Kroz glavu su im prolazile razne misli a tek sada su im neke stvari postajale jasnije. Zašto su samo Srbi na vojnim vježbama, zašto ih nema na radnim mjestima, zašto su rafe u prodavnicama prazne i dr. Izgleda da je rat pred vratima a možda već i u predsoblju samo smo mi bili i ostali naivni ili nismo htjeli pogledati stvarnosti u
Nikome više nije bilo do kafe, Enes i Sedin su ozbiljnog lica krenuli sa Reufom prema matičnom uredu, a mati i Besim su krenuli prema štali, jer valjalo je namiriti goveda. Na putu prema štabu sreli su komšije Raifa i Tađu koji su stajali na Raifovoj kapiji i „češljali“ aktuelnu situaciju u zemlji. U prolazu Reuf im je dobacio uz osmijeh na licu:
– A vi pecate, ali na suho. Tanke su vam šanse, slab vam je mamac. Ribe su već u Hrvatskoj.
Svima je dobro došlo malo šale. Tađo i Raif su otišli prema podrumu da čuju najnovije vijesti, a Enes, Sedin i Reuf prema štabu koji je bio u matičnom uredu. To je bila jedna prostorija, gdje je prije rata bila kancelariija matičara a sada su se tu lokalni momci okupljali s vremena na vrijeme da razmotre najnovije događaje i nailazeću opasnost. U toj prostoriji prije rata skoro svi Jakešani su tu izgovorili svoje sudbonosno „da“ prilikom stupanja u brak.
Samo što su počeli kupiti neke papire, kroz otvoren prozor začuli su glas Merseda – Gice, koji je hitno tražio Reufa. Polako su sišli niz klimave, uske stepenice pazeći da ne padnu i slome vrat. Napolju ih je dočekao Gica vidno uznemiren i bez pozdrava direktno, drhtavim glasom rekao Reufu:
– Pale su granate na Brezik.
Iznenadili su se tome, jer nisu čuli nikakve detonacije, ali to je zbog toga što su bili u prostoriji a Brezik je na drugom kraju Jakeša. Kroz glavu su im prolazile razne misli a tek sada su im neke stvari postajale jasnije. Zašto su samo Srbi na vojnim vježbama, zašto ih nema na radnim mjestima, zašto su rafe u prodavnicama prazne i dr. Izgleda da je rat pred vratima a možda već i u predsoblju samo smo mi bili i ostali naivni ili nismo htjeli pogledati stvarnosti u oči. Zašto su tenkovi krenuli iz Srbije okićeni cvijećem, gdje to oni idu. U Kolibama žene plaču jer ih je vojska granatirala i ubila nekoliko civila. Rat je uveliko bio prisutan u Bosni. U idućoj minuti začuli su neki zvuk, do tada nepoznat, koji cijepa nebo, stvara bol u ušima i paniku u glavi. Granate su upravo prelijetale preko njihovih glava, a poslije dvije tri sekunde i prve detonacije. Od zvuka kosa se diže na glavi, a po tijelu se dlake podižu kao bodlje kod ježa. Na sreću prve granate su ih preletjele, ali sledeće? Reuf je sa Gicom otišao prema školi a Enes i Sedin trčeći nazad kući. Druga granata ih je zatekla na pola puta do kuće. Obojica su se automatski bacili na asfalt. Sedin je zalegao na sredinu asfalta, a Enes se bacio u prljavi betonski kanal između kuće i puta. Ustali su brzo kako su i zalegli i trčećim korakom uletjeli u dvorište. Cilj je bio dočepati se podruma kojeg su mogli vidjeti; tako blizu a tako daleko. Mati i Besim su stajali na stepenicama štale ni sami neznajući šta da rade.
Podrum je bio građen od čvrstog materijala, do pola ukopan u zemlju, a zidovi od velikog bijelog kamena činili su se prilično bezbjednim mjestom, pod i plafon bili su od betona. U „normalna“ vremena podrum je služio kao ostava, hrana za zimnicu, krompir, jabuke, kiseli kupus, nekoliko buradi rakije i druge odjevne stvari koje smo koristili s vremena na vrijeme zavisno od potrebe.
Ušli su u podrum poput stampeda jedni iza drugih. Trebalo je naći neko „sigurno“ mjesto od granata, ali kako ga naći kad nemaš pojma šta znači granatiranje i kada to do sada nikada nisi doživio. Enes je nekako progovorio:
– Ne blizu vrata i prozora.
U idućih nekoliko sekundi eksplodirala je nova granata, ovaj put dosta blizu osjetilo se kao da je pogodila u našu kuću, stakla su popucala, a metalna vrata od podruma otvorila su se širom, malter je otpadao sa plafona a u glavi je zujalo kao u košnici. Bilo je prilično mračno u podrumu, ali mogao se primjetiti strah na licima, blijedi kao kreč, raširenih očiju i otvorenih usta. Mati je pokušala da prikrije strah i samo je drhtavim glasom upitala:
– Jeste li svi uredu? – svi su u glas tiho odgovorili.
– Jesmo a ti?
Sreća bili su svi zdravi za sada, a ta granata udarila je u Raifovu kuću ali od njene snage se zatresla i naša kuća.
U narednih nekoliko minuta podrum se napunio komšijama i slučajnim prolaznicima: Zemir Haš, Samir Mašić, Bećko i još nekih drugih mještana. Mati ih je smještala uza zid jednog po jednog, dok je stalno navlačila debelu spužvu na podrumska vrata, kaže „da zaustavi gelere.“ Poslije pola sata prestalo je granatiranje i konačno se u podrumu uspostavila kakva takva konverzacija, a sve se svodilo na to: gdje su granate pale, je li neko povrijeđen ili nedaj Bože poginuo, kolika je šteta i najvažnije pitanje šta sada da se radi?
Neočekivano u prizemlju kuće zazvonio je telefon. Bilo je to iznenađenje, zar još rade. Niko nije htio da izađe, prvi se Sedin pribrao i potrčao u prizemlje kuće, u predsoblje gdje je stajao telefon.
– Halo! – Sedin je jedva progovorio. S druge strane javio se Reuf ali sada mnogo ozbiljnije nego jutros.
– Je li sve u redu kod vas, ima li povrijeđenih, ko se sve nalazi u podrumu?“ Bez predaha je pitao.
Sedin ga je kratko informirao o stanju i upitao za situaciju u Jakešu. Reuf ga je obavijestio da su četnici pokušali ući u Jakeš kod Maglica i Dobor kule. Napadi su za trenutak odbijeni i trenutno je na tom položaju oko tridesetak Jakešana sa nekoliko poluautomatskih pušaka, malo više lovačkog oružja i par pištolja, nešto malo bombi i granata. Reuf je dodao:
– Ubrzo će stići autobusi da prevezu ono malo žena, djece i staraca koji još nisu otišli preko Save. Neka Enes dođe do škole, a Ragifa nek se pripremi za put. Najbitnije je da ponese dokumente, nešto para ako ima i ne previše garderobe. Polazak je za pola sata.
Sa tim riječima završen je razgovor i jedan drugom su još poželjeli sreću jer će svima u narednim danima biti potrebna. Ubrzo je prekinuta telefonska veza sa Jakešom, nestalo je struje, vode, razgovora, smijeha i drugih lijepih stvari koje život čine ugodnijim, a sve su to zamijenile granate. Njih je bilo u izobilju, svaki dan sve više i više. Sedin se vratio u podrum.
Ljudi su se smjenjivali u podrumu, baš kao i granate, u naletima. Među njima došao je i stari Salim Trebo, koji je ispričao o prvim pogibijama i ranjavanju u Jakešu. Polako je ispričao šta je vidio:
– Znate i sami da je između prve i druge granate bilo minut-dva pauze, dovoljno vremena da narod izađe iz kuće ili podruma da vidi gdje je prva pala. E tako su izašli Zulfići i Dubrići. Našao sam Zelu mrtvog na asfaltu, kao da spava, a u njegovoj blizini pet ili šest ranjenih među njima najteže Salko Nusretov, granata mu odsjekla nogu. Oko njega su mati Alija i brat Mirso, plaču u panici, ne znaju šta prije da urade. Salko ih tješi traži samo jednu cigaru da zapali. Trebo je malo zastao, uzeo gutljaj vode i nastavio.
– Vidio sam da su Ehla, njena kćerka Ika, Derviša i Zelinica povrijeđene ali ne znam kako ozbiljno. Sve je bilo puno krvi, kao u klaonici.
Svi u podrumu su bili zatečeni, šta da se radi, dali da idu na mjesto događaja ili da ostanu u podrumu. Neko je dodao:
– To Srbi i hoće da mi izađemo iz podruma. – Nije ni završio a već su počele padati nove granate. Salko i ostali povrijeđeni prevezeni su bolničkim kolima prvo u Odžak a poslije i preko Save u Hrvatsku.
Napolju Srbi stalno bombarduju ali ne može se ni cijeli dan ostati u podrumu, nešto se moralo uraditi. Enes je otišao do štaba u onu istu školu u kojoj je završio osnovnu školu da vidi šta treba pomoći oko evakuacije stanovništva u Hrvatsku. Mati je polako počela pakovati stvari za polazak i stalno je ponavljala:
– Ja ne bih išla.
Sedin i Besim su malo povišenim glasom rekli:
– Moraš ići, jer svi civili odoše a kasnije se neće moći. Ako se situacija iskomplikuje samo ćeš biti na teretu, a mi ćemo se već snaći.
Ragifa je nastavila sa pakovanjem stvari. Spakovala je samo malu torbu misleći da će se brzo vratiti. Sedin i Besim su otišli u štalu da nahrane goveda i očiste štalu. Nisu goveda kriva što su ljudi postali hajvani, ona imaju pravo da budu sita i da im je štala čista. Po završenom poslu vratili su se u podrum, na dvorištu nisu vidjeli kokoši, a od ptica kojih je uvijek bilo na krovovima ni traga ni glasa.
U podrumu je već bilo i novih lica. U jednom ćošku sjedio je Nerkin Tađo, zavukao se sav u ramena i ne zbori ni jedne. Vidjelo se da je u šoku, pogled mu zaleđen, odsutan, bez emocija i samo gleda u jednu tačku. Mama je ušla u podrum noseći u rukama hranu, spustila je neku kutiju i ponovo navukla spužvu na ulazna vrata.
– Nisam se nadala ovolikoj posjeti, podijelit ćemo šta ima – reče kroz blagi osmijeh i pođe da reže domaći hljeb.
Niko nije bio pri nekom apetitu, ali poslije prvih zalogaja osjećala se ugodnija atmosfera. Lakše se i granate podnose punog nego praznog stomaka. Taman se doručak privodio kraju, kad su se na vratima pojavili naše komšije i poznanici Šemso i Atif Hašin, oborili su spužvu, ušli i ostali stajati na sredini podruma. Oba su bila zadužena za odbranu Jakeša, mada o ratu i ratovanju nisu imali pojma. Ponudili su ih sa ono malo doručka što je ostalo, ali su oni odbilli jer imaju važnijeg posla. Prvi je progovorio Šemso:
– Četnici pokušavaju da prođu pored Dobor-kule, zaustavili smo prvi napad a za drugi nije ostalo još puno municije. Moramo hitno u Odžak da tražimo pomoć od HVO-a; više municije, granata i eksploziva, a ne bi škodio ni koji dobrovoljac. Treba nam auto i šofer – reče i pogleda u Sedina.
Bilo je jasno da Sedin mora ići, jer Enes je u štabu a Besim nema vozačku i ne zna voziti. Mati je posmatrala sve sa strane i reče:
– Eno kola u šupi, a znate i sami voziti. – Bili su iznenađeni takvom izjavom, jer tako nešto nisu očekivali. Atif H. se brzo snašao i dodao:
– Ne volim ja voziti tuđe auto.
Sedin je već bio ustao i krenuo prema vratima.
– Nema problema vozit ću ja, ali idete i vas dvojica sa mnom.
Prihvatili su ponudu i svi su se uputili prema šupi gdje je auto bio parkiran. Šemso je sjeo naprijed pored Sedina, a Atif pozadi.
– Ja ne znam put do Odžaka preko Gnionice, ali vjerovatno vi znate pa ćete mi govoriti gdje treba skrenuti, jer je taj put najsigurniji – reče Sedin pošto je upalio auto i pogledao u Šemsu.
– Nemamo sada vremena za tu opciju, moramo glavnim putem preko Jakešnice, jer je to najkraći i najbrži put – reče Atif sa zadnjeg sjedišta.
– Ali je i najnesigurniji – kratko je dodao Sedin i krenuo za Odžak preko Jakešnice.
Do Tađine kafane nisu sreli živog stvora, sve pusto, na mjestima je put bio oštećen od granata, a i nekoliko kuća je već bilo pogođeno. Zar je ovo naše rodno mjesto uvijek puno života a sada tako pusto. Na ulazu u Jakeš od prije nekoliko dana bio je improvizirani bunker u kome su trebali stražariti Skopljaci domaći Hrvati-katolici, ali nikoga nije bilo, vjerovatno su i oni negdje u podrumu. Na cesti prema Odžaku ista slika, sve pusto kao u Sahari:
– Pa jesmo li mi najpametniji ili najbudalastiji da vozimo ovuda sami u ovo vrijeme – razmišljao je Sedin i dodao gas – Najpametni nismo sigurno.
U Odžak su stigli u rekordnom vremenu, a kako i ne bi kada im je put bio samo za njih potpuno prazan, kao nekada za Titu kad se on vozio svojom zemljom. Svi na broju, a auto u jednom komadu. Ima nešto u onoj narodnoj da „sreća prati lude.“ U Odžaku sasvim drugačija slika, raja na ulicama šeta, prodavnice rade, niko se nigdje ne žuri, da ne povjeruješ da je samo nekoliko kilometara vazdušne linije naš Jakeš koji je jutros bombardovan. Uputili su se prema glavnom štabu HVO-a koji se nalazio na izlazu iz Odžaka prema Novom Gradu u pravcu Hrvatske.
Glavni štab HVO-a bio je smješten u prizemlju neke ogromne neomalterisane kuće. Bilo je čudno da je glavni štab u prizemlju a ne u podrumu gdje bi bio bolje zaštićen, kao da je štab za neku mahalu a ne za Posavinu. Ispred štaba vijorila se velika hrvatska zastava. Atif i Šemso su krenuli prema ulazu gdje ih je zaustavio vojnik u maskirnoj uniformi, dobro naoružan, kratko ošišan i sav važan. Tražio je od njih dokumenta i rekao da je šef odsutan i da dođu kasnije ili još bolje sutra. Nisu imali izbora, vratili su se do auta i tu čekali povratak osobe od koje zavise životi Jakešana a bogami i dobrog dijela stanovnika Posavine sve do Save.
Vrijeme je sporo prolazilo, a u štabu su se ljudi smjenjivali kao na autobuskoj stanici. Poslije pola sata pred štabom se zaustavio veliki crni automobil iz kog su izašle neke važne osobe, to se vidjelo po ponašanju prisutnih jer su odjedanput svi počeli da ih pozdravljaju. Iz štaba je izašlo nekoliko vojnika i pozdravilo se sa „važnim gostima“. Između ostalih Šemso je prepoznao i šefa HVO-a i tiho rekao:
– Mi i trebamo njega. Čitavo vrijeme je bio unutra i nije htio da nas primi. Ali zašto, nije mi jasno. Mi ne čuvamo samo Jakeš, nego vrata Posavine a možda i samu Posavinu. – Bio je vidljivo šokiran činjenicom da ga Hrvati zaobilaze ili kako bi se kod nas reklo – Ne jebu ga ni za suhu šljivu.
Kad su važni gosti konačno otišli Šemso i Atif su ušli u štab, a Sedin je ostao kod auta i uz kiseo smiješak razmišljao kako „nije posao vozača da se miješa u politiku, pogotovo u unutrašnju.“ Ne zna se jesu li brže ušli u štab ili iz njega izašli, ali po njihovom držanju se vidjelo da su džabe došli. Kad su sjeli u auto Šemso je rekao:
– Nema granata ni minobacača za Jakeš. Dobit ćemo samo par starih pušaka M 49 ali bez municije.
Sedin je pogledao u Šemsu i cinično dodao:
– Znači položaje branimo kundacima, vilama i roguljama, baš kao u seljačkoj buni.
Vratili su se u Jakeš kao pokisli miševi, ali ovaj put preko Gnionice, što je sigurno-sigurno.
Kod kuće u podrumu bili su Besim i Tađo, mati je već otputovala sa ostalim Jakešanima autobusom za Hrvatsku, a Enes je negdje u štabu. Sedin im je ukratko opisao kako su „prošli“ u Odžaku, da za sada nema nikakve pomoći a da će Šemso pokušati već danas preći granicu i potražiti pomoć negdje u Hrvatskoj u Zagrebu, Karitasu, Merhametu i sl. Niko nije vjerovao da će od toga biti neke fajde. Ostatak dana proveli su u podrumu. Sedinu su se u glavi smjenjivale različite misli, kao dan i noć. Glavno je pitanje bilo zašto se sve ovo nama događa. Nismo nikome zlo učinili, nikoga uvrijedili ili povrijedili, nikome se zamjerili, ne volimo nasilje. U suštini imali smo dobre odnose sa Srbima. Sa njima smo zajedno studirali, sa mnogima bili i cimeri, dijelili svakodnevnicu, dobro i zlo. Gdje li su sada Srbi prijatelji da li su i oni s druge strane i pucaju po našim kućama. Mnogi od njih su i spavali kod nas. Sedinov vjenčani kum bio je Srbin Rajko, koji je došao u Modriču i tamo bio jedan od šefova u Rafineriji. Nikome nije smetalo što ljudi sa strane dođu u našu općinu i ubrzo postanu neko i nešto. Rajko je krajem aprila nestao iz Modriče, bez pozdrava ili bilo kakvog upozorenja. U svoj nevolji bilo je dobro da su djeca i žene na sigurnom, jer je djeci teško objasniti da ne izlaze iz podruma, a granate nemaju oči, one ubijaju i djecu ili baš posebno djecu jer su ona manje oprezna.
U sumrak je Reuf došao u iznenadnu „posjetu“, da provjeri kakvo je naše stanje, raspoloženje, moral, šta nam fali itd. Ustvari pravi razlog njegove posjete bila je potreba za liniju. Nismo imali adekvatne rovove na položajima, tridesetak boraca štitilo se od granata i metaka po kanalima ili iza stabala. Bili su nam potrebni pravi rovovi i zemunice, dobro ukopane, sa trupcima iznad glave i po mogućnosti sa pomoćnim izlazom. Ukratko Sedin je trebao skupiti po komšiluku veliki broj lopata, ašova i makar jedan budak i sve to odnijeti do Frenkija na naše položaje u šumu, što prije to bolje.
Sedin je skupio potrebni alat od nas, komšije Raifa, tetka Nusreta i Hamida. Tetak Hamid mu je dao ašov i lopatu i sve to propratio riječima:
– Ja tebi dajem ovaj ašov i lopatu, ti si mi odgovoran za to, neću ja poslije da se zajebavam sa Reufom i Frenkijem. Ti mi to vrati.
Na samoj kapiji zaustavio je Sedina i dao mu nekoliko šteka cigareta i dodao:
– Ovo im je od mene. Možda su im cigarete sada potrebnije od hrane.
Sedin se zahvalio i krenuo pored džamije uz brdo. Uz put nije nikoga sreo sve pusto samo se čuje rika goveda i lavež pasa. Izgledalo je kao u filmovima strave i užasa, samo je falila još strašna muzika. Sedin se sa alatom peo uz brdo i ubrzo ga je zaustavio neki glas:
– Stoj, ko ide?
– Sedin. Nosim ašove i lopate i nešto cigareta od Hamida.
Stražar je bio naš poznanik Bobi, Frenkijev brat i poslije formalnih pitanja Sedin je otišao do Frenkija da mu preda „robu.“ Vratio se kući u podrum gdje su ga dočekali Enes, Besim i još nekoliko ljudi iz komšiluka koji nisu imali dobre podrume pa bi radije da spavaju kod nas, jer je tu sigurnije. Sedin i Besim sjeli su par minuta na stepenice i primijetili da na nebu nema nijedne zvijezde.
– Sklonile su se na sigurno i čekaju da ovo ludilo prođe – rekao je Besim više sam za sebe. Pitali su se šta li je sa mamom i Abetom. Pošli su prema podrumu a prvi ratni dan se bližio svom kraju.
Mati je sa ostalim otišla do Hrvatske i zajedno sa tetkom Vasvom i Hamidom bila je smještena u neku napuštenu kasarnu u Virovitici.
Pred veče sam sjeo u voz u Ljubljani, ali on nije vozio do Poreča nego samo do Pazina. Nisam imao vremena kupiti kartu tako da sam ušao u voz bez karte. Poslije kraćeg vremena došao je kondukter i tražio kartu. Rekao sam da nemam kartu, jer je nisam stigao izvaditi. Rekao mi je da moram platiti kartu i kaznu, a kad mi je saopćio iznos vidio sam da ja toliko novca nemam. Znači, morat ću izaći na prvoj sledećoj stanici i vjerovatno na stanici ili u parku prenoćiti. Kondukter je primijetio moje probleme, sjeo je preko puta mene i pitao me odakle dolazim i kamo idem. Kratko sam mu objasnio, a on me pogledao i rekao:
– Dobro. Vratit ću se kasnije do tebe.
Nisam znao šta će preduzeti. Možda obavijestiti policiju. Ja sam malo zaspao od iscrpljenosti kad sam primijetio da me kondukter budi. Bio je ljubazan i nasmijan, rekao je:
– Sve je ok. Probudi se. Stižemo na poslednju stanicu. Voz dalje ne ide. Svi putnici moraju izaći.
Voz je polako usporavao i ja sam pakovao svoje stvari. Upitao sam konduktera da platim kartu, a on je samo kratko odgovorio:
– U redu je. Ne treba ništa. Sretno.
Skoro da sam zaplakao, već drugi put u istom danu ljudi me prevoze besplatno i govore da se čuvam, a neki drugi do juče naše komšije, tjeraju me od kuće i žele svu moju imovinu a i glavu bi rado uzeli pride. Ljudi su zaista čudna stvorenja.
Izašao sam iz voza i primijetio da je veoma malo putnika došlo do poslednje stanice. Išao sam za drugim ljudima ne znajući kuda ću i šta ću. Mislio sam ako ništa spavat ću negdje u parku. Na izlazu iz željezničke stanice ugledao sam dva policajca koja su nezainteresirano propuštali ljude upravo izašle iz voza. Mene su zaustavili. Tražili su mi papire. Bili su službeni ni prijatni ni neugodni. Mislio sam možda će me sada odvesti u policijsku stanicu i vratiti nazad za Bosnu. Na sreću, vratili su mi papire i rekli:
– Nemojte da prekoračite odobreni boravak od sedam dana. – Vratili su mi dokumente a ja sam pošao u mrklu noć.
Poslije petnaestak minuta vidio sam dva mladića u radnoj odjeći. Izgledali su kao radnici sa građevine. Prišao sam im malo bliže ali nisam ništa rekao. Bio sam im iza leđa i nisu obraćali pažnju na mene. Izgledali su kao da su iz Bosne. Kad sam čuo njihov govor bio sam ubijeđen da su Bosanci. Prišao sam im pozdravio i upitao odakle su. Oni su odgovorili iz okoline Doboja. Kratko sam im rekao kamo idem i da nemam gdje spavati. Ponudili su mi da spavam kod njih. Oni imaju jednu iznajmljenu sobu i zaista rade u Pazinu kao građevinski radnici. Došli smo u njihovu sobu, malu i neurednu ali za mene je to bio hotel sa pet zvjezdica. Bitno je bilo da mogu samo negdje prenoćiti. Dali su mi jednu spužvu i ja sam je prostro u jedan ugao sobe da ne smetam. Za večeru su imali po jednu konzervu i meni su dali jednu. Bio sam im zahvalan. Poslije večere rekli su da moraju leći ali prije toga bi rado čuli kakve su vijesti u Bosni. Ja sam im kratko ispričao ono što sam znao do tada. Upalili su tranzistor i prve vijesti su bile sa ratišta iz Bosne. Vijesti su bile deprimirajuće; Srbi su zauzeli Doboj i veliki dio Modriče, a posebno velika razaranja pretrpio je Jakeš. Nismo ništa rekli. Sva trojica smo plakali. Oni su bili iz Ševarlija, muslimanskog sela u okolini Doboja. Oni nisu znali ništa o svojima u Ševarlijama. Nisam ni ja znao ništa o svojim u Jakešu. To veče smo sva trojica slabo spavala. Izjutra u šest ustali smo i popili kafu; oni su morali na posao, a ja dalje na autobus za Poreč. Pozdravili smo se i jedni drugima poželjeli sreću. Ja sam sjeo na prvi jutarnji autobus za Poreč i tamo sam došao za oko pola sata. Odatle sam pješice otišao do Rošinija, malog mjesta u okolini Poreča, gdje su bile smještene naše žene sa djecom.
U Rošiniju su bili Nerka sa troje djece, Amira sa Dinom i sestrom Aidom, Raza i Adi, te moja supruga Majda. Iznenadili su se kad su me vidjeli, jer ja nikome nisam javio da dolazim, a iskreno ni sam nisam znao hoću li uspjeti doći. Svi su naravno pitali za svoje. Nerka za Tađu, Amira za Sedina i Raza za Enesa. Ispričao sam im onoliko koliko sam znao prije polaska. O jučerašnjem bombardovanju Jakeša za šta sam čuo sinoć na vijestima nisam im htio pričati. Ali, one su već znale za to, jer i ovdje imaju radio i televiziju i čule su o bombardovanju. Nadali smo se da je sve u redu u Jakešu mada to nismo znali, a ta neizvjesnost je bila teško podnošljiva. Ja nisam baš izlazio niti u selo niti u Poreč, nije bilo preporučljivo kretati se i skretati pažnju na sebe. Svake vijesti od jutra pa do kasno u noć smo slušali. Prošlo je mojih odobrenih sedam dana odsustva a situacija u i oko Jakeša nije postajala ništa bolja. Ako se sada vratim znači vraćam se u pakao, a već tamo su mi tri brata. Ja sam odlučio ostat ću još par dana ovdje a poslije vidjet ćemo. U međuvremenu došao je i Tađo i donio najnovije vijesti. Naši kod kuće su dobro, Srbi svaki dan bombarduju Jakeš i već je poginulo nekoliko branilaca. Vratiti se sada bila bi ludost.
Poslije desetak dana situacija se malo poravila na ratištu, a uskoro je na vijestima objavljeno da je oslobođena Modriča. Svi smo bili presretni. Nakon dva dana došli su Sedin i Enes sa naša dvoja kola. Sa njima su došli mati i tetka Izeta mamina sestra. Oni su nas izvijestili da su u poslednjih nekoliko dana dobili pomoć iz Hrvatske i da su u roku od dva dana oslobodili Modriču i spojili se sa Gradačcem, a naši napreduju i prema Doboju. Tetka Izeta je rekla:
– Doboj samo što nije pao.
Ovo mi je izgledalo suviše optimistično i previše lijepo da bi bilo istinito. Enes i Sedin su ostali nekoliko dana u Rošiniju i trebalo se vratiti nazad. Poslije kraćih razgovora sa njima su krenuli mati, tetka Izeta, Tađo i ja. U povratku smo stalno slušali vijesti očekujući da jave da je Doboj oslobođen. O tome nije bilo nikakvih vijesti. U kasno popodne ili bolje reći u ranim večernjim satima stigli smo u Jakeš. Situacija i nije bila baš onakva kakvom ju je Izeta predstavila. Isto veče čula se neka pucnjava na našim položajima. Sedin je rekao da to nije ništa, neki novajlija malo vježba.
Sutradan su nas nekolicinu koji smo se vratili u Jakeš pozvali u štab na raport. Zvali su nas dezerterima. Između ostalih bio je tu Bahre, Papan, ja i još nekoliko drugih sa sličnom pričom. Dok smo čekali na raport čuo sam kako je neko u hodniku rekao da smo mi svi dezerteri i da bi nas trebalo po kratkom postupku uza zid. Na nekakvom improviziranom saslušanju rekli su nam da nam je za sada oprošteno ali idemo u rovove i to na prvu liniju. Bili smo zadovoljni sa „kaznom“, a i našim „istražiteljima“ izgledalo je sasvim primjereno da nas premjeste malo bliže četnicima.
– Što si bliže četnicima veće su ti šanse da ne preživiš – rekao mi je Bahre izlazeći iz štaba, uz njegov karakterističan osmijeh.
Ubrzo su početkom juna ponovo počele padati granate po Jakešu.
Odlomke djela „Jakeš“ ćete moći čitati na web stranici Mreže za izgradnju mira.
Knjiga „Jakeš“ je dostupna za kupovinu u knjižarama Svjetlost, Buybook i Šahinpašić.