Ako želimo učiti djecu da kritički misle, u svakodnevne aktivnosti odgojno-obrazovnog rada moramo sistematski uvoditi način rada koji razvija kritičko mišljenje. Da bi djeca uspješno kritički razmišljala, kritičko mišljenje mora postati dio njihovog neposrednog iskustva. Učiti dijete da kritički misli nije jednostavan zadatak. Nema pouzdanog popisa koraka koji će dovesti do kritičkog mišljenja, ali postoji skup postupaka koji podstiču njegov razvoj.
Osnovni zadatak suvremenog obrazovanja nikako se ne sastoji o usvajanju posebnih znanja i posebnih vještina svojstvenih nekoj nastavnoj disciplini, nego u stvaranju pretpostavki za usvajanje i razvijanje određenog stila rada i stila mišljenja. Usmjeravanje odgojno-obrazovne strategije na razvijanje sposobnosti kritičkog mišljenja, mlada se generacija osposobljava da bude subjekt u društvu, odnosno da ispuni svoje određenje kao samoupravljačem. Savremena škola ne bi trebala nastojati da učenici usvoje znanja koliko da razviju kulturu mišljenja. Pored cilja da djeca uvježbavaju pamćenje, cilj treba biti i razvijanje moći rasuđivanja i moći odlučivanja. Pukim učenjem napamet sakati se um.
Kritičko mišljenje je samovođeno, samodisciplinirano, samokontrolirano i samokorigirajuće mišljenje koje zahtijeva stroge standarde promišljenih postupaka te nameće djelotvornu komunikaciju i sposobnost rješavanja problema te obvezu da se nadjača naš urođeni egocentrizam i sociocentrizam (Bjelanović, 2012).
Pojedini nastavni predmeti razvijaju sposobnosti upravo određenih načina mišljenja. Za sada imamo u vidu nastavu filozofije i logike. Jedno od bitnih određenja filozofije nesumnjivo je traženje, istraživanje, traganje za smislom. Ako nastava filozofije želi ostati vjerna smislu filozofije, mora i sama biti traganje i dijalog, a nikako monolog, izlaganje, predavanje i reprodukcija predanog. Bude li nastava filozofije usmjerena ponajprije pamćenju i reproduciranje teza, učenju rezultata, znanju stavova, pozitivnim činjenicama iz povijesti filozofije, neće postići osnovu svrhu razvijanja sposobnosti razvijanja kritičkog mišljenja (Kalin, 1982). Razvoj kritičkog mišljenja uz političku pismenost i aktivno sudjelovanje također je jedna od tri ključne sposobnosti koje se nastoje razviti kroz edukaciju mladih kako bi postali odgovorni građani.
Odgojno-obrazovni sistem u demokratski uređenim državama zahtjeva vrstu kritičkog mišljenja. Poticanje na kritičko mišljenje osigurava pojedincu da uspješnije razlučuje laž od istine. Pojedinac koji kritički misli, postaje pravi zoon politkon, te osim samog promišljanja o stanju u vlastitoj društvenoj zajednici, može i treba djelovati. „Demokratska škola“ koju je zagovarao John Dewey nije stvorena, iako je suvremenim razvojem društva i više nego potrebna. Ako bi se prema Deweyevu modelu dijete uvježbavalo mišljenju i promišljanju stvari oko sebe, takvo dijete ne bi automatski prihvaćalo činjenice ,,zdravo za gotovo“. Takav osviješten pojedinac ne kritizira bez argumenta, niti kritizira ideološke neistomišljenike, on samo ne prihvaća sveopću manipulaciju nego je razumije i odbija.
Već je Kant rekao: „Ne može se učiti filozofiji, nego filozofiranju.“ Dakle, nije zadaća odgojno-obrazovnog sistema u tome da razmatra neku disciplinu. Ono što ima smisla i vrijednosti to je učenje filozofiranju, kritičkom mišljenju. Filozofirati kao prvo znači razvijati slobodu misli.
Piše: Nejra Džananović (1995)
Bachelor pedagogije
Omladinska liderica, aktivistkinja i volonterka
Trenutno studira na Master studiju pedagogije
Sarajevo, Bosna i Hercegovina