Mirza Kapetanović: Mit i njegova uloga u oblikovanju kolektivnog i nacionalnog sjećanja

Mit u bosanskohercegovačkom društvu predstavlja narativ nastao na određenom historijskom događaju, koji se sastoji kako od objektivnih činjenica tako i od fiktivnih elemenata.

Piše: Mirza Kapetanović

Ovaj fenomen kod nas ima značajnu društvenu i političku ulogu i predstavlja konstitutivni dio etničkog i nacionalnog identiteta. Jedna od osnovnih funkcija mita jeste njegova uloga u jačanju veza unutar jedne etničke ili nacionalne zajednice i istovremeno uspostavljanju granica između te i drugih zajednica, stoga i ne čudi  njegova ogromna popularnost među pojedincima i širim narodnim masama.

Stvarna društvena i politička moć koju posjeduju pojedini historijski mitovi posebno dolazi do izražaja u periodima bezbjednosnih kriza, kao ovo vrijeme koje sada živimo, kada ovi narativi postaju značajan dio etničkih diskusija. Kadu su zloupotrijebljeni, historijski događaji su  jedno od najmoćnijih „oružja“ na Balkanu koja se koriste od strane elita za manipulaciju emocijama masa, kao i za generisanje i kontrolu procesa etničke mobilizacije.

Članovi političkih elita koji mogu da ožive mit mogu i da pokrenu ljude, isključe one koji ne pripadaju grupi, prikriju određena sjećanja, uspostave solidarnost i učvrste hijerarhiju statusa i vrijednosti.

Danas mitovi predstavljaju neizostavne dijelove historija, kultura, društava i politika velikog broja savremenih etničkih i nacionalnih zajednica širom svijeta. Ovi fiktivni elementi nastali na stvarnim historijskim događajima, nisu međutim samo nadogradnja historijskih narativa i motivi nacionalno inspirisane poezije i proze; mitovi su mnogo više od toga – oni su izvori kolektivnih sjećanja i vezivno tkivo etničkih i nacionalnih zajednica, koji imaju veliki broj značajnih funkcija: mitovi inspirišu kolektivnu akciju; odgovaraju na najvažnija pitanja identiteta; kroz priče o herojima pružaju standarde ponašanja; obećavaju solidarnost i bratstvo; potiskuju osjećaje otuđenosti i nesigurnosti; govoreći nam ko smo i odakle smo. Vrlo često mit ima samoobnavljajući karakter koji mu omogućava da se neprekidno „vraća“ na društvenu, kulturnu i političku scenu, posebno u kriznim periodima, tokom kojih zajednica prolazi kroz teške trenutke i često se nalazi pred teškim, nekad sudbonosnim odlukama.

Ovaj proces jačanja odnosa unutar zajednice istovremeno, međutim, zatvara i granice postavljene oko grupe, odvajajući je od ostalih, posebno suprotstavljenih grupa, dakle radi se o procesu samoidentifikacije. S obzirom na činjenicu da etnička granica nije i ne može da se posmatra kao neki samostalni mehanizam, već da ona predstavlja društvenu konstrukciju kojoj je potrebno stalno održavanje, uloga historijskih mitova u ovom procesu posebno dobija na značaju. Iz ovih razloga značajni historijski mitovi često predstavljaju ključne elemente javnog diskursa u periodima etničkih mobilizacija, konflikata i ratova u savremenom svijetu.

Prva stvar koja se primjeti kod mitova o postanku naroda u BiH je njihova isključivost pošto mitovi jednih isključuju mitove drugih. Osnovni zadatak tih mitova je da dokažu temeljno pravo jedne etničke zajednice na određenu teritoriju, pri čemu se poriče pravo drugih etničkih zajednica na tu istu teritoriju. U njima se najbolje vidi sklonost ka iskrivljenim, romantičarskim interpretacijama  historije. Shvaćajući razliku između historije i sjećanja postaje razumljivija činjenica da se manje bavimo sjećanjima. Naša sjećanja su bolna, a historija je uvijek slavna i povrh svega bavi se onim što je prošlo. Sjećanja, iako o njima manje govorimo su aktualna, živa, osjetljiva. Istovremeno, poznavanje historijskih činjenica uglavnom nam nije neka jača strana. Učestala je praksa koristiti se praznim mitovima i legendama a braniti ih kao da se radi o nečemu što je onaj koji to priča vidio svojim očima. O onome što smo vidjeli ili gledali svojim očima, radije šutimo.

Hans Magnus Enzenberger u svom kritičkom eseju napisao je:

„ Kada jedan kolektiv ne vidi više nikakve mogućnosti da kompenzira vlastita ponižavanja sa vlastitim nastojanjima, onda on sakuplja svu svoju psihičku energiju da izgradi zalihe mržnje i zavisti, netrpeljivosti i osvetoljubivosti. On se osjeća kao igračka i žrtva okolnosti i negira bilo kakvu odgovornost za situaciju u kojoj se nalazi. On ne argumentuje argumentima, već emocijama koje prkose svakoj logici a njegov projekat nije vođen idejom već opsjednutošću.”

Ipak, nakon svega navedenog trebalo bi svi imati na umu da baš ta potreba ljudskih bića za višestrukim identifikovanjem sa različitim kolektivitetima, te širok raspon ljudskih percepcija, stavova, osjećanja i mišljenja, otvara mogućnost za promišljanje, samodefinisanje i lociranje ličnog „ja“ u odnosu ne samo prema nacionalnom ili etničkom „ja“, već u odnosu i na socijalno, rodno, profesionalno, nadnacionalno „ja“.

Možda je to jedan od mogućih načina otkrivanja autentičnog ličnog „ja“.

Preuzeto sa: Jajce Online

Be the first to comment

Leave a Reply

Your email address will not be published.


*


unesite broj *