Obrazovanje je proces i rezultat tog procesa. U njemu se ostvaruju ciljevi poput stjecanja znanja, vještina i navika, odnosno stjecanje kompetencija važnih za rad i život. Učenje je proces stjecanja znanja, vještina, stavova ili vrijednosti, a vodi do stjecanja novih oblika ponašanja. Dakle, za proces obrazovanja je nužan proces učenja. Koncepcija cjeloživotnog obrazovanja podrazumijeva obrazovanje kao jedan kontinuirani, permanentni proces koji počinje obaveznim školovanjem i formalnim obrazovanjem te traje cijeli život. Pojam se često zamjenjuje pojmom cjeloživotnjo učenje, međutim ta dva pojma nisu istoznačna jer cjeloživotno obrazovanje obuhvata samo organizirano učenje dok je cjeloživotno učenje aktivnost koja uključuje i nenamjerno, neorganizirano i spontano stjecanje znanja.
Mnogi smatraju da nakon završetka određene škole više nikada neće morati učiti ili obučavati se za rad. U vremenu kada se granice znanja iz dana u dan proširuju takvim uvjerenjem dovode se u opasnost marginalizacije u društvenoj stratifikaciji. Upravo zato u današnje vrijeme se sve češće pominje termin cjeloživotno učenje. Politika cjeloživotnog učenja svoje korijene pušta sedamdesetih godina prošlog stoljeća kao reakciju na školski sistem i izvanškolske oblike učenja. Nastojali su se ukloniti zidovi između škole i ostalih dijelova ljudskog života. Kritičari smatraju da škola ne pruža dovoljno znanja potrebnih za život i rad u društvu te su zbog toga potrebni i drugi oblici obrazovanja kako bi se čovjekove sposobnosti što bolje razvile i formirale konkurentnu osobu na tržištu radu. To se da ostvariti koncepcijom cjeloživotnog obrazovanja.
Važno je istaći da su permanentno i cjeloživotno obrazovanje različito shvaćeni no jasno je da oba procesa nastoje potaknuti čovjeka na učenje tokom cijelog života. ,,Znanje je ključni čimbenik koji bi trebao odgovoriti na gospodarske i kompetitivne opasnosti te omogućiti stabilan i održiv razvoj Europe.“ (Puljiz & Živčić, 2000: 71) Znanje je moć. Znanje doprinosi skladnijem razvoju društva, ono nam omogućava da budemo aktivni građani, konkurentniji na tržištu rada, da imamo veće samopouzdanje i samopoštovanje. Jedno od temeljnih prava građana jeste obrazovanje. Postoji formalno obrazovanje i učenje, neformalno obrazovanje i učenje te informalno učenje.
Prije zaposlenja čovjek prolazi kroz jedan proces zvani studiranje. Studiranje je aktivnost i ”angažiranje” oko nauke. Ono nije školsko učenje već naukovanje. Termini koji čine porodicu naukovanja jesu: izučavati, proučavati, udubljivati se u problem, pažljivo promatrati, razmišljati, tragati, otkrivati, ispitivati, istraživati, studiozno analizirati, sa studijem raditi i slično. Studiranje je oblik formalnog učenja jer se nakon završenog prvog ili drugog ciklusa studija dobiva javno prihvaćena diploma. Tokom ovog procesa moguće je biti dio neformalnog obrazovanja u vidu pohađanja pojedinih seminara, treninga, edukacija i slično kako zbog ličnih interesa tako i zbog profesionalnih. Neformalno učenje unapređuje lični razvoj sklonosti, interes i potencijal neke osobe i povećava mogućnost zapošljavanja. Pojedine diplome, stečene neformalnim putem, nisu javno važeće.
Čovjek koji nastoji da se permanentno obrazuje postat će sretan i zadovoljan čovjek, njegov kvalitet života će se poboljšati, samopouzdanje i samopoštovanje će porasti. Učeći mi rastemo i stečeno znanje nam daje snagu. Neko je jednom rekao ,,Čovjek bez znanja je bezdušan čovjek”.
Današnja tržišta radne snage zahtijevaju nova zanimanja i neprestano mijenjanje profila vještina, kvalifikacija i iskustva. Nedostaci vještina i njihova neprilagođenost, posebno kada je riječ o informacijsko-komunikacijskim tehnologijama, često su jedan od razloga nezaposlenosti u određenim regijama i granama industrije i među marginaliziranim društvenim grupama. U globalizacijskim procesima, naglom utjecaju tržišne ekonomije, uviđamo kako su informatičke sposobnosti izuzetno potrebne, kao i poznavanje stranih jezika, prije svega, engleskog, njemačkog ali i drugih.
Očito je, da bi se išlo ukorak s vremenom potrebno je učiti tokom cijelog života, iako se cijeli život ne može ići u školu. Usvajanje znanja i vještina možemo nadopuniti neformalnim obrazovanjem i samoobrazovanjem u raznim centrima za strane jezike i obuku za rad na računarima, u firmama koje imaju sektore i pogone za obuku za određene poslove ili zanate, ali i u službama za zapošljavanje, gdje se uz informisanje i savjetovanje, u sklopu programa obuke i prekvalifikacije, održavaju programi za različita zanimanja i osposobljavanja uz rad. Koncepcija cjeloživotnog učenja i obrazovanja, kao put ka bržem i kvalitetnijem zapošljavanju, polazi od pretpostavke da je čovjek najveće bogatstvo društva i da zato u njega treba ulagati. Da bi se ulagalo u čovjeka prvenstveno on treba da ulaže u sebe. Permanentno učenje i obrazovanje dodatno razvija čovjekove sposobnosti i kompetencije te stvara osjećaj zadovoljstva i osjećaj da je on važan faktor jednog društva. Čovjek koji ulaže u sebe, ulaže i u društvo. Društvo koje uči potiče i pomaže svojim članovima u želji da stalno uče.
Piše: Nejra Džananović
Sarajevo, 2018.