Ja često nakon prvog susreta klijente pitam: “Jesi li spreman/na da kreneš na putovanje?!” Jer uistinu psihoterapija je jedno putovanje tako slično bilo kojem drugom velikom putovanju. Neće biti jednostavno, nailazit ćeš na prepreke, otpore, nekada ćeš se pitati: “Jesam li uopće trebao/la krenuti tamo gdje sam krenuo/la?! Možda je bolje da odustanem.” Isto kao i pred bilo koje veliko putovanje na koje kreneš, a na kojemu do sada još nikada nisi bio/la. Muči te sam put, hoće li biti truckav i krivudav? Hoćeš li puno lutati prije nego stigneš na odredište? Hoćeš li biti umoran/na?! Hoće li ti se svidjeti?! Ali nakon nekog vremena, kada se navikneš na novu destinaciju, na mjesto na kojem si sada, u odnosu na ono na kojem si bio/la, zadovoljan/a si. Sretan/a. Ispunjen/a. Ponosan/na. Učinio/la si pravu stvar. Učinio/la si nešto tako vrijedno za sebe. Donijeo/la si pravu odluku. Najbolju moguću odluku. Odluku života. Neprocjenjivu.
Suvozač čini put sigurnijim. Složit ćeš se sa mnom da je bolje putovati s nekim. U stvari, možda nisi otišao/la dalje od ovoga mjesta gdje se nalaziš trenutno. I onda je nekako sigurnije držati se ovog starog mjesta bez obzira koliko si zbog njega nesretan/a, koliko patiš ovdje i sada. A, ovako je super što je suvozač tu. Pokazuje ti put. On je naime toliko puta išao na ovo mjesto. Ne s tobom, sa drugim ljudima, ali je išao. Mada kaže da se i on svaki put iznova i iznova susreće sa ovim putem, cestom, mjestom. Svaki put i on nauči nešto novo. Iako je tebi teže jer je prvi put ali opet je mnogo lakše krenuti s nekim tko te usmjerava, potiče, bodri, netko na koga možeš računati. Pa ti govori: „Sljedeći put ideš sam/a jer sada znaš i možeš…“ Pušta te poput malog djeteta koje sada može vjerovati svojim nogama.
Ali postoje ljudi koji se počnu spremati za put, počnu pakovati kofere ali onda se zaustave, zastanu i ne, ne mogu. “Nisam spreman/na. Predaleko je. Prenaporno. Još ne.”- pomisle.
Psihoterapija je baš poput puta. Trebamo biti spremni krenuti.
Biti spremni naučiti toliko o sebi, biti spremni osvijestiti neki dio sebe koji nam se ne sviđa, osjetiti emocije koje nam nisu ugodne, osloboditi se tereta kojeg vučemo godinama.
Ali i oni koji nisu spremni za put sada, možda budu spremni za par dana, za par mjeseci, par godina… Da, možda se i oni pojave tu, na pragu, sa svojim koferom i poviču: “Spreman/na sam za putovanje. Možemo sada?! Možemo li krenuti?! Spreman/na sam osvijestiti dio sebe koji mi se ne sviđa jer i taj dio sam ja. Spreman/a sam osjetiti i tugu i razočaranje jer i to je emocija kao i svaka druga. Spreman/a sam osloboditi se ovog tereta jer toliko me guši, toliko mi smeta. Ma spreman/a sam. ”
I da, onda krećemo… zajedno… ja ću da budem tvoj suvozač, tvoja karta dok ne budeš spreman/a da ideš sam/a.
Sada kada si se usudio/la krenuti, bliže si tom putu nego tamo kada si ukipljeno na onom starom mjestu stajao/la.
Autorica: Martina Gajić, psihologinja, RE i KBT, EMDR psihoterapeutkinja u superviziji
Email: vaspsihohelp@gmail.com
Kontakt telefon: +38762 037 221