Izbjeglička kriza – ogledalo nesposobne vlasti

Sve je počelo od Iraka i nepostojećeg hemijskog oružja, a nastavilo se Arapskim proljećem. Prvo u Tunisu 2010.g. Godinu dana kasnije srušen je predsjednik Egipta Mubarak. Ubijen je Gadafi, a nakon martovskih protesta 2011.godine još se vodi krvavi građanski rat u Siriji. Arapskim proljećem stvoreni su svi preduslovi za pakao na Bliskom istoku, a posljedice i izbjeglička kriza siju se i još će dugo biti širom svijeta. Proljeće je preraslo u zimu. Umjesto demokratije napravljen je haos i anarhija, na vlast su došli fundamentalisti. Svijetu je, između ostalog, podarena i najveća izbjeglička kriza. Demokratija i rušenje diktatorskih režima bio je samo izgovor za ostvarivanje interesa svjetskih moćnika i velikih korporacija.

Tokom 2015.godine uspostavljena je Balkanska izbjeglička ruta kojom se desetine hiljada izbjeglica kreće ka Evropskoj uniji. Te 2015.g. njemačka vlada i kancelarka Merkel poručili su kako će primiti sve izbjeglie iz Sirije koji zatraže azil. Ministar unutrašnjih poslova Njemačke Thomas de Maiziere izjavljuje:“ Trebaju nam ljudi. Trebaju nam mladi ljudi. Trebaju nam imigranti. Imamo premalo djece“. Ponuda iz Njemačke bila je spasonosni dar unesrećenim ljudima. A potom su se počele zatvarati granice i graditi žičane ograde ( prema Amanesty Internacional do 01.11.2015.g, na spoljnim granicama Evropske unije izgrađeno je 235 kilometara žičane ograde za koju je izdvojeno preko 175 miliona eura). Umjesto da zaustave izbjeglice ograde su ih preusmjerile na druge rute i opasna putovanja. U međuvremenu su najbogatije zemlje na Bliskom istoku: Saudijska Arabija, Kuvajt, Emirati i Katar zatvorili svoje granice za izbjeglice, sabraću i sunarodnike. Krenulo se onda put Balkana, preko Makedonije, Srbije i Hrvatske. I sve ove države preduzimale su mjere da krizu rješe. BiH, kao i obično, gotovo da niti je što radila, ni planirala. I sve bi bilo potaman da svjetska izbjeglička kriza već 2015.g. nije zakucala i na BiH vrata, a da prethodno nismo riješili ni svoje izbjegličke muke. No, naši visoki dužnosnici, vlade, ministarastva i silni uredi, uvjeravali su nas da će BiH izbjeći izbjegličku rutu i novi izbjeglički i sigurnosni izazov. Pridružili su im se tzv. analitičari uvjeravajući će BiH biti mimoiđena. Prije tri godine sam ukazivao, pisao i govorio da će BiH zadesiti nova i teška izbjeglička kriza sa svim svojim izazovima. Kako se niko od visokopozicioniranih i dobro plaćenih ministara i državnih službenika, uljuljkani u udobne fotelje i privilegije, nije osvrtao na ono što nas čeka, ironično sam im predlagao – kad već ne vidite šta nas očekuje, onda svoju silnu mašineriju stavite u funkciju destinama hiljada onih koji napuštaju BiH. Pomozite im da regulišu papire, nauče jezike, dobiju status i u krajnjem rješe se i vas i vaše politike. Nisu ni maknuli prstom da se izbjeglička kriza, koja je ubrzo uslijedila, strateški i organizovano pokuša riješiti. Istina, nečinjenjem ubrzali su odluke onih koji se trajno iz BiH iseljavaju. A kako se ponašaju najodgovrniji? Ministar bezbijednosti će skoro pa svako tri dana držati konferencije za štampu, pričati o svim drugima, sudstvu, tužilaštvu, VSTV, politici, ustavnim promjenama. Biti na čelu političkih izbornih štabova, govoriti na mitinzima i političkim skupovima, ali o izbjeglicama i sigurnosnim aspektima, ni pomena. Državna mu kolegica – ministrica za izbjeglice slikaće se sa povratnicima u Nevesinje koji su u povratničkom domu samo u dane vikenda. Možda će i na naslovnicu, na opšte zadovoljstvo i povratnika i mininistrice. U međuvremenu će entitetski ministri odvojiti ponešto od međunarodnih donacija, kako bi pokrili seoske rupe i obezbijedili nove im glasače. Uredi i službe u kantonima i gradovima, jer su poodavno ostali i bez para i bez građevinskog materijala, obezbijediće po neku hiljadu za najugroženije u kolektivnim centrima i opravdati svoje postojanje. Sve dotle, posebno u zadnje dvije godine, rastao je broj izbjeglih u i kroz BiH. Dolazili su iz Sirije, Pakistana, Iraka, Avganistana… Prvo na desetine, onda i stotine – mjesečno. Tačan broj se i ne zna, otkud i ko sve dolazi. Ne zna se kud bi i šta s njima. Smjestili su ih u parkove, ili u boljoj varijanti u neke zapuštene objekte. Hrane ih milosrđem građana, prevoze taxi vozilima i ne obezbjeđuju osnovnu zdravstvenu zaštitu. Istine radi, i u vlasti, a poput šefa granične policije, ima i onih koji ukazuju, mole i traže rješenja. No, svi drugi imaju preče, partijske i druge zadatke, a ne da se bave tamo nekim izbjeglicama. U međuvremenu se ne oglašavaju ni međunarodne organizacije, UNHCR kao specijalizovana organizacija za izbjeglice i migrante. Ne oglašavaju se ni strane ambasade, a predstavnik EU konstatuje da se pare ne mogu dati jer BiH nema ni strategije, ni programa za rješavanje izbjegličke krize. I tako u krug. Sve dok izbjeglička kriza u BiH ne dobije dramatične razmjere, sigurnosne ili neke druge, naši BiH ministri će se zadovoljavati i konstatovati stanje, no za buđenje će biti prekasno. Desetine hiljada izbjeglih će dotle tumarati BiH teritorijem, tražeći izlaz ka zapadu, ili koru hljeba i konačište. Samo, ovog puta na neodređeno vrijeme jer su se ovi kojima hrle ogradili bodljikavom žicom, vojskom i policijom.

Za to vrijeme umjesto tri konstitutivna dobićemo i četvrti izbjeglički tor. Umrežiće se tako BiH i postati nova stanica za migrante koji bi zajedno s našim ka Evropskoj uniji i zapadu. Vlast dotle ćuti, ili se zakašnjelo budi, očekujući da će joj međunarodna zajednica i OHR riješiti nagomilane probleme?

Piše: Milan Račić

Ostavite komentar

unesite broj *

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.