CPCD predstavlja članak koji je osvojio 3. mjesto u sklopu poziva “Glas organizacija”.
Iako je otvoreno pitanje šta se globalno podrazumijeva pod pojmom građanskog sektora (nevladinog, civilnog društva) i da li takvo šta uopšte postoji, baveći se istom temom u, globalno zanemarljivoj, maloj Bosni i Hercegovini ono što se pod istim smatra bi se, ugrubo, moglo klasifikovati u najmanje tri grupe:
- pro-vladin „nevladin“ sektor – kako mu naziv kaže, sektor pod dominantnim uticajem, da ne kažemo, kontrolom vladajućih oligarhija, odnosno zvaničnih vladinih politika (sa svih nivoa).
- „nevladin“ sektor međunarodne zajednice – predstavnici organizacija koje su snažno orijentisane ka provođenju programa, projekata i politika koje su, prije svega, u cilju, interesu i podržane od strane međunarodne zajednice u Bosni i Hercegovini.
- ostalo – ovdje bi spadali pokušaji izvornog, autentičnog, od prethodne dvije grupe odvojenog, nezavisnog građanskog organizovanja, koji vjerovatno postoje, ali su kvantitativno i kvalitativno od neuporedivo manjeg značaja u odnosu na dvije prethodne.
U takvim okolnostima, ne pretjerujem kad kažem da je sektor civilnog društva u Bosni i Hercegovini, i unatoč formalnog postojanja više hiljada organizacija civilnog društva, gotovo na izdisaju, usljed prostog gušenja ionako slabe građanske inicijative pojedinaca i organizacija iz treće grupe, zbog snažnog uplitanja na pokušaje nezavisnog građanskog/civilnog organizovanja od strane pojedinaca i organizacija iz prve dvije grupe, koje usput dođu kao nekakav surogat toga što bi stvarno trebao biti BiH civilni sektor. Ključno pitanje je, da li je moguće preokrenuti proces, odnosno kako proširiti prostor za stvarno djelovanje civilnog društva?
Bosna i Hercegovina, njeno građanstvo i civilni sektor, nakon više decenija ekonomske, društvene i političke tranzicije, i dalje funkcionišu po društveno-političkim pravilima koja bi se teško mogla okarakterisati kao demokratska. Ono što je dosadašnji razvoj događaja nesporno pokazao je da za razvoj stabilne i djelotvorne demokratije nisu dovoljne samo teoretske demokratske institucije (parlament, izbori, referendumi, peticije i sl.), već mora postojati demokratska praksa aktivnog građanskog učešća i građanska politička kultura koja će podržavati razvoj demokratskog života, što je conditio sine qua non postojanja civilnog društva. Izgradnja i funkcionisanje demokratskog političkog sistema, odnosno civilnog društva, podrazumijeva postojanje demokratske, participativne političke kulture, u čijoj je osnovi postojanje informisanog, aktivnog, odgovornog i angažovanog građanina.
Dakle, bez podrške obrazovanih građana, koji posjeduju znanja i vještine potrebne za aktivno, odgovorno i održivo učešće u demokratskim procesima, nijedna demokratija se ne može održati, niti postojati, ili u našem slučaju civilno društvo ne može (uspješno) funkcionisati. Šta se u Bosni i Hercegovini uradilo po tom pitanju, odnosno dokle se stiglo sa izgradnjom navedenog modela građanina i civilnog društva u proteklom skoro dvoipodecenijskom periodu postratne demokratske obnove i izgradnje društva? Jednostavan odgovor je vrlo malo. Kao i na mnogim drugim pitanjima, prije će biti da smo u BiH nazadovali, jer je prethodno dostignuti nivo razvoja svijesti građanske klase uglavnom nestao u ratnom vihoru devedesetih godina prošlog vijeka, dok novi još nije definitivno etabliran. Da je to tako najbolje pokazuje to što još nema jedinstvenog i uspješno implementiranog modela građanskog obrazovanja u redovnom obrazovanju, te posljedično što je građansko učešće (i pored brojnih društvenopolitičkim sistemom predviđenih mogućnosti) skromno, što onda lančano uzrokuje izostanak kritične mase aktivnih građana u cijeloj zemlji spremnih da radikalno mijenjaju ono što ne valja (a toga ne fali!) nabolje.
U zaključku mogli bismo reći da će razvoj pravog, istinskog građanskog (civilnog) društva i organizovanja u BiH zasigurno još dugo biti usporen, te trpiti i tavoriti u nekoj vrsti nametnutog mraka, te, kao i većina drugih stvari u BiH ići nizlaznom linijom. Svakako, sve do onog trenutka dok se ne pojavi novi, mladi i jači građanski stalež, koji će se legitimisati kao novi kredibilni subjekat-nosilac borbe, razvoja i širenja progresivnih ideja (slobode, jednakosti, pravde, vladavine prava itd.), što je istorijski/historijski/povijesno uvijek i bila njegova uloga.
Sead Halilović, Banja Luka
Ovaj članak je objavljen u sklopu poziva “Glas organizacija”, te ne nužno ne odražava stavove CPCD-a, već autora članka.
Preuzeto sa: http://civilnodrustvo.ba/cpcd/cpcd-novosti/glas-ocd-gra%C4%91anski-sektor-u-bosni-i-hercegovini-realnost-ili-iluzija/