Cijeli dan razmišljam kako da sročim ovu priču. Rođen sam 1982. u Sarajevu, opština Centar 18. marta. Ali jedino što me na mart sjeti i nekako više rastuži je ne moj rođendan, već 6. mart 1996. , dan kada su Hadžići u sklopu Dejtonskog mirovnog sporazuma prešli zvanično u ruke Armije BiH.
Mi smo tada to doživjeli i ja i cijela moja bliža porodica, drugovi iz škole, komšije, vaskoliko srpstvo, kao poraz koji je prouzrokovan ne kao poraz na bojnom polju već za stolom. Jer od početka ratnih sukoba, VRS je kontrolisala Hadžiće i uspjela odbraniti naš grad od nekoliko ofanziva Armije BiH, vazdušnih udara NATO, itds, i odjednom je kraj i iako su Hadžići bili pod ”našom” kontrolom, to ne znači ništa već sada smo ipak mi ti poraženi i treba da selimo.
Ja i moj brat bili smo djeca kada je rat počeo. Tada nismo mogli ni zamisliti današnju tehnologiju, poput tableta, laptopa i sl., ali mi smo imali naše igre i neke naše avanture. Otišli smo nas dvojica sa bakom u izbjeglištvo u Dalj, selo nedaleko od Vukovara u aprilu 1992. godine. I tada počinju problemi. Jer tamo zbog našeg prezimena GLAVAŠ svi nas doživljavju kao Hrvate, koji su tamo njihovi neprijatelji i nema muslimana. Igrom slučaja i ja i brat smo se krstili u pravoslavnoj crkvi u Borovu selu, pa smo dolazili u situaciju da molimo sveštenika Đuru, koji nas je krstio, da ide i dokazuje ljudima da smo i mi Srbi. A on je uvijek to činio sa osjećajem krivice jer smo mi tamo izbjeglice i djeca vojnika, našeg oca, koji se bori u VRS na strani Srba.
No, srećom, on je to činio vrlo rado. I postoji urbana legenda koja kaže da je čak išao nedaleko i u Erdut da kaže Željku Ražnjatoviću Arkanu za nas. Sjećam se da nekada od jeseni ‘93, mi odjednom više nismo imali problema i da smo bili zaštićeni kao medvjedi. U svemu tome dolazi nam i mama iz BiH sa stomakom do zuba. Interesantno je da rađa nam sestru koja je prvi rođeni Glavaš na toj teritoriji tih godina.
Ali, mama je obožavala tatu i odlučila je da se vratimo u Hadžiće u jesen 1994. godine. Brat i ja smo bili toliko debeli i napredni da nas je baka zezala i govorila da ne izlazimo iz stana ako ne treba, jer ispada kao da se rugamo komšiluku, koji su sačinjavala mršava i neuhranjena djeca. Meni i bratu je godio taj povratak kući. Nekako smo i kao djeca bili bliži našem mentalitetu. I na kraju krajeva ipak u Hadžićima smo imali i familije i bolje smo poznavali kraj. I sjećam se da se obratila tada meni i bratu i rekla ”Zvala sam tatu, rekla mu da nam samo nabavi brašna i ja se vraćam!”. Mislim, ja i brat smo bili djeca, pod utiskom i akcionih filmova i mi smo čekali avanturu u Hadžićima. Smišljali smo na koji način doći do pušaka koje će biti samo naše i da ćemo iz njih pucati kada nam je god ćejf. Čak smo i nestanke struje čekali kao neku avanturu. A eventualno padanja granata, kao vatromet. Ne sjećam se kada su počele padati prve granate koje smo imali priliku čuti. No mama nas je sa sestrom sklanjala u hodnik od zgrade u kojoj smo živjeli, jer je tako pozicioniran da nema šanse da granata dođe do nas. Znali smo i po nekoliko sati provesti u njemu dok granate bubnjaju okolo i tada smo sa sestrom igrali raznih igara. Da i nju zabavimo. Mama je bila jaka i samo je mislila šta je sa tatom, koji je bio na linijama. Jedne godine, ja i brat smo smislili našu ”eksplozivnu” napravu koju smo napravili nespretno da sam tako uspio jednom prilikom i da se spalim. Meni je tada to izgledalo tako dramatično, ali srećom bile su to lakše opekotine.
Došao je i taj dan. Potpisan je Dejtonski sporazum. Rat je završen. Brat i ja smo otkrili novo mjesto za avanture. Naime, ulazili smo u vojnu poštu žunovnica u Hadžićima i uzimali dimne bombe. Išli bi predveče, a vraćali bi se u noć. Tada već nije bilo struje. Apokaliptično je bilo vraćati se iz krađe kroz mrak. Samo su se vidjela svjetla svijeća u stanovima. Već tada je veći dio grada bio prazan, dosta ljudi je otišlo. Onda bi sačekivali UNPROFORCE u prolazu i mahali im u nadi da će nam baciti neki slatkiš. I često su tako i radili, a onda u noći na nadvožnjaku mi naslažemo kamenja i bacamo na njih. U tome je došao i januar ‘96 i mi smo krenuli iz Hadžića…sa mišlju da je to zauvijek i da se nećemo vratiti više nikada. I nismo. Sem povremenih obilazaka, vađenja dokumenata i sl. Evo već 22 godine smo van Sarajeva…
Danas živim u Bijeljini gdje živi velika većina ljudi iz Hadžića. Mada ja lično i nisam nešto zadovoljan. Uvijek stoji to pitanje: otići ili ostati? S obzirom da su se mnogi vratili dole u Istočno Sarajevo postavlja se pitanje koja je bila svrha našeg pomjeranja? Ne znam, i pored svega ja se osjećam Sarajlijom i Bosancem i ponosim se time.