Bolje se ne zamjeriti, posao mi od njega zavisi

A bila je sasvim mala. Mršica koja nije željela biti upadljiva, nateljiva i po svaku cijenu biti dio drugih. Njeni školski dani nisu bili tako veseli, šta više mrzila ih je.

Nisu to bili nikakvi dječiji hirovi zbog kojih neće u školsku klupu, nije mrzila učiti, ali jeste mrzila svaki dan slušati ismijavanje na svoj račun. Koga drugog do svojih vršnjaka.

Znate, ta mala curica s njima je provodila po nekoliko sati dnevno i slušala kako je ružna. Trpjela zbijanje najgnusnijih šala na račun njene težine i visine. Onako krhka, plašljiva i povučena u sebe nije smjela pričati o onome što joj se dešavalo. Vjerovatno se bojala da će je ponovo ismijati, ali sa svojih 10 godina nije ni znala da je žrtva vršnjačkog nasilja.

Vraćala se kući sama, na velike odmore izlazila sama, roditelji okupljeni svakodnevnicom nisu primjećivali stidljivost i povučenost svoje jedinice. Mislili su kako je to osobina njihove kćeri. Nastavnici, “stručnjaci” za rad sa djecom nisu željeli primjetiti. Ismijavali su je pred njihovim očima, ali su oni mirno okretali glavu.

Znate zašto? Radila su to djeca njihovih kolega, prijatelja, nadređenih.

“Bolje se ne zamjeriti, posao mi od njega zavisi”, logika je ljudi za koje mislimo kako istinski vole svu djecu.

Ta mala djevojčica imala je malo sreće, inteligentna i vrijedna redala je samo najbolje ocjene. Zbog toga je često po nekoliko trenutaka bila zanimljiva svojim “drugarima”. Uraditi zadaću, pomoći kod učenja ili kontrolnih zadataka za nju je bilo kao zapovijed. Bar tad se malo osjećala ponosnijom što će osjetiti kako je biti dio ostalih, bez obzira što bi bila iskorištena.

Samo brzo bi sve utihnulo i opet se vraćalo na staro. Kod prvog odmora ostajala bi sama i opet povučena u svoju stidljivost. Njen fizički izgled nije bio po mjeri njenih vršnjaka. Smatrali su je “lujkom”. Tu malu mrvicu sa dvadesetak i nešto kilograma neko je imao hrabrosti da povrijedi, a okrutna lica tatinih kolega nisu imala sažaljenja.

Znate, svi su radovali počecima školskih godina, sem onih kojima je škola predstavljala mjesto usamljenosti, onih koje sredina nije prihvatala iz milion razloga, a niti jednog valjanog. Istih onih razloga zbog kojih je nestao i život jednog četrnaestogodišnjaka.

Dragi moji učitelji, nastavnici, znam da nećete sutra biti bolji, nego jučer, ali okrenite se u svom odjeljenju, obratite pažnju na ta stidljiva bića jer centar svijeta nisu samo vaša djeca i druga trebaju život i nisu njihova mala srca zaslužila da ih povrijeđujete zbog bilo čega.

Napisala: Anisa Mahmutović

Be the first to comment

Leave a Reply

Your email address will not be published.


*


unesite broj *