O zatvaranju škola i o tome da li su nam potrebne reforme

Srbi su nekada bili narod sa mnogo djece. U našim selima i gradovima su se nekada davno otvarale škole i fakulteti. Naše škole su bile pune učenika. Osnovna škola u mom selu, koju sam i ja pohađao, radila je nekada u dvije smjene i u njoj se odvijala kabinetska nastava. Kao prvaci svi smo se plašili kostura iz kabineta za biologiju. Vjerujem da danas više nema ni tog kostura, a o kabinetskoj nastavi nema ni govora. Ta škola je danas gotovo potpuno propala. Ko zna možda će se i ona ubrzo naći na spisku škola koje će se zatvoriti? Činjenica da se u nju već decenijama ne ulaže možda govori u prilog tome?

Danas se osnovne škole zatvaraju, a fakulteti se otvaraju. Paradoksalna situacija. Jer za fakultet danas više nije potrebna osnovna i srednja škola. Ona može vanredno da se završi i nakon toga su sva vrata ka akademskoj karijeri potpuno otvorena. Rad ministarstva prosvjete i kulture u poslednje vrijeme sastoji se u tome da odredi koje škole da stavi pod ključ, jer u njima više nema djece, ili ih nema dovoljno. A nema ih zato što iz beznađa koje koje ovde vlada svi odlaze glavom bez obzira. Uglavnom mladi ljudi. A oni koji su trenutno ovde razmišljaju o tome kako da odu. Cilj je otići, tako razmišlja narod u seobi.

Ministar prosvjete i kulture Repubike Srpske, Dane Malešević, najavio je zatvaranje osamdeset devet škola sa manjkom đaka. Ministarstvo će zatvoriti neke područne škole, ali će nastavnicima koji su radili u njima naći nova radna mjesta. Kako? Možda tako što će tri nastavnika predavati istoriju jednom razredu? Pa priznajte da se zatvaranjem škola ukidaju i radna mjesta. I da zbog toga neće biti novih zapošljavanja. Svi oni koji se školuju za rad u prosvjeti mogu biti sigurni u to da vjerovatno nikada neće dobiti posao u struci. Ministar je isto tako izjavio da ne vidi problem da se u školama uči o genocidu nad Srbima u Jasenovcu? Da li je on time mislio na uvođenje posebnog predmeta koji bi se bavio tom temom? Pa zar se Jasenovac već ne obrađuje u udžbenicima iz istorije u kontekstu Drugog svjetskog rata? Koliko se sjećam svi smo učili iz istorije o Jasenovcu. Svi o tome dovoljno znamo i sve što možemo reći je ne ponovilo se više nikada i nikome. Ne treba djecu previše opterecivati tom temom, jer se na tome ne može graditi budućnost i zdrav nacionalni identitet. Nacionalni identitet se gradi na velikanima iz vlastitog naroda. Mi imamo naučnike kao što su Nikola Tesla, Mihajlo Pupin, Milutin Milanković. Imamo isto tako i Vuka, Njegoša, Branka Miljkovića, Miloša Crnjanskog. Naša djeca treba da izučavaju naše velikane, njihove ideje i život, kako bi sutra neko od njih možda mogao da nastavi ono što su oni započeli. Jer to je smisao obrazovanja, da se nastavi tamo gdje je stalo. Ne treba nikome nikada mahati ispred nosa svojim žrtvama. I ne treba dopustiti nikada bilo kakvu politizaciju žrtava, pa čak i u vlastitu korist, jer takva korist nikada ne može biti dugo korisna. Njih nikada ne treba zaboraviti, kao što i ne možemo, ali treba poštovati njihov mir. Dostojanstveno. Ali, pošto su već pomenuli Jasenovac mogli bi da pokušaju da zabrane neki koncert Marka Perkovica, jer on na svojim koncertima vrijeđa najveću tragediju srpskog naroda. Toliko o tome.

Zatvoriti neku školu u nekom selu znači odustati od budućnosti onih ljudi koji tu žive. To znači da će to selo u skorije vrijeme ostati pusto. Ako se nastavi ovakvim tempom, niko ne garantuje da se neće početi zatvarati i škole u gradovima, kako bi se tako smanjili troškovi u budžetu. Ali obrazovanje nije trošak nego investicija. To zna svako ko je naučio bar jednu korisnu stvar u životu. Obrazovanje je jedina stvar na kojoj nikada ne treba štedjeti. Nama je svakako potrebna ozbiljna reforma obrazovanja i preispitivanje akreditacija pojedinih visokoškolskih ustanova. Reforma obrazovanja mora ići zajedno sa reformom javnog sektora, jer bez toga neće biti nikakvih rezultata. Nama je potrebna obrazovana i efikasna administracija. Nama je potreban obrazovan i efikasan javni sektor. Samo takva administracija može da podstakne povećanje domaćih i stranih investicija i povećanje stope zaposlenosti. Posledica toga biće porast nataliteta i dovešće do otvaranja, a ne zatvaranja škola. I naravno, potrebno je smanjivati troškove budžeta, ali to nikako ne treba da trpi obrazovanje. To se može uraditi revizijom radnih mjesta u javnom sektoru, a ne zatvaranjem škola. Zar ćemo od naše djece praviti jeftinu radnu snagu? Zar takvu budućnost želimo svojoj djeci? Naravno da ne. Ali ako ministarstvo prosvjete nastavi da radi ovako kako radi danas, njih ne čeka bolja sudbina.

Napisao: Bojan Lazić, https://www.facebook.com/bojan.lazic.5454

Be the first to comment

Leave a Reply

Your email address will not be published.


*


unesite broj *