Prvih dana varljivog septembarskog ljeta provedoh putujući po Hrvatskoj. Najviše sam se zadržao u Istri, po mnogima, najljepšem dijelu Hrvatske. Pored prirodnih ljepota, ovu regiju ću pamtiti i po multikulturalnosti, dvojezičnosti na svakom ćošku i prilično vidljivom antifašističkom duhu.
Međutim, svrha ovog pisanja nije pohvala hrvatskom turizmu. Kao što i sam naslov kaže, riječ je o parking mjestima koja su ostavila veliki dojam na mene. Po povraku kući, sa prijateljima/cama sam se nekoliko sati zadržao u Evropskoj prijestonici kulture 2020. godine. U Rijeci. Obilazeći grad, zaključio sam da ovako lijep grad zaista zaslužuje tu titulu. U budućoj Evropskoj prijestonici kulture, najveći utisak na mene nisu ostavili Kosi toranj ili Trsatska gradina, već jedna – garaža. Nedaleko od riječkog Kosog tornja, smještena je moderna zatvorena garaža. Ne znam kapacitet parking mjesta, ali prilično je velika s obzirom da se nalazi u centru grada. Prilikom ulaska u garažu ugledao sam parking mjesta za invalide. Pored standardne oznake da su mjesta namijenja za osobe sa invaliditetom, iznad plavog znaka stoji natpis: Ako ste uzeli moje mjesto, hoćete li uzeti i moju invalidnost?”. Poruka jasno navodi na razmišljanje, te ukazuje na problem nesavjesnim vozačima/cama koji/e ne shvataju probleme i potrebe ove kategorije ljudi. Sve u svemu, treba se zapitati, hoćemo li zauzeti ovo slobodno mjesto ili ćemo potražiti neko drugo, namijenjeno svim ostalim građanima/kama koji/e nisu invalidi, ili možda neka druga skupina ljudi…
Pored nekoliko parking mjesta za invalide, nalaze se, ni manje, ni više, nego parking mjesta namijenjena isključivo ženama, ako ćemo suditi na osnovu znaka. Plavi kvadrat, u njemu veliko slovo P, a pored njega žena, simbol je ovakvog parking mjesta. Ukupno ih je devet i nešto više od jednog metra su šira od normalnih parking mjesta. S obzirom na određene (ne)mogućnosti, invalidima su ovakva mjesta neophodna, ali da li su i ženama? Ovom porukom žene su, htjele to ili ne, postale osobe sa posebnim potrebama, a društveni stereotip da žene nisu vješte dodatno je dobio na značaju. S druge strane, smatrajući da je kvalitet vožnje stvar pojedinca/ke, a ne društvene grupe, pola, rase i slično, dublje zalazeći u ovaj problem, postoji mogućnost da je izvršena diskriminacija vozača, u odnosu na vozačice. Ukoliko su nadležne vlasti namjeravale označiti parking mjesta za nesigurne vozače/ice ili početnike/ce onda je to trebalo uraditi sa ovakvim proširenjem, ali ne i sa slovom P i likom žene pored njega.
Čak i u 21. vijeku, jedna od osnovnih i svakodnevnih aktivnosti, vožnja automobila, u određenim sredinama se tretira naklonjenijom jednom polu, ako ćemo stereotipizirati, jačem polu u odnosu na ljepši pol. U pitanju je čist seksizam, pod plaštom brige prema ženama. Niti su žene bolje kuvarice, niti muškarci bolji vozači, sve je lična stvar individue, zasnovana na njegovoj/njenoj upornosti i želji kako bi određenu aktivnost obavljao/la što uspješnije.
Napisao: Dalibor Kraišniković