Uniforma nije furka, već odgovornost i obaveza

Večeras sam planirala da Vam pišem o ljubavi jer nedjeljom uvijek promišljam i analiziram prethodnu sedmicu, pažnju posvećujem porodici i nedjeljnom ručku, kad su nekako svi tu, naspavani, odmorni i nikuda ne žure.

Rekoh, htjela sam da Vam pišem, ali ne mogu. Sinoć u jednoj maloj opštini ugašena je jedna ljubav i dva mlada života. Ta neka rijeka uzela ih u svoje struje i odvela zajedno tamo odakle se ne vraća. Danas u istom mjestu, nekoliko kilometara dalje srce je prestalo kucati kod nečije majke i nečijeg sina. A još šest njih, kažu kolege bori se za život.

Stariji su govorili: “Za volanom ti je jedna noga u grobu, druga u zatvoru”. Vjerovali ili ne, imaju pravo ti stari ljudi. Uvijek nekako analiziram, kako je došlo do toga, zašto Bože djeca, pa nisu ni počeli da žive?

A onda, baš kao moj doktor prije par dana, stavim sve na papir.

Kao novinarka crne hronike, nagledala sam se policajaca koji sjede tokom smjene po studentskim domovima, kafićima i na kafama kod prijatelja. Ima i onih što se prave da nisu vidjeli kako je nekoliko “trkača” prošlo kroz seriju crvenih na semaforima duž grada jer do jučer su bili dio te ekipe.

“Sijači smrti” danas su oduzeli život djetetu od petnaest godina. Svi se sjetimo danas reći šta nam se to dogodilo, zašto?

Zato što okrećete glavu od trka automobilima, zato što u auto kućama na obukama radi svako, zato što se danas vozačka dozvola kupuje na rate, a ljekarsko uvjerenje dobije u privanoj klinici za pet minuta.

Momak koji je prije nekoliko godina usmrtio dva vršnjaka u Gračanici, dobio je tri godine zatvorske kazne, od čega je veći dio proveo s narukvicom na slobodi.

Sefić je usmrtio dvije studentice na semaforu u Sarajevu i uspio preći granicu par sati kasnije, dok su mediji brujali o crnoj večeri. Pa ako ništa, mogli ste čuti iz medija za kim se traga.

Policija, tužilaštvo i sud nisu ništa naučili iz statistika poginulih na sobraćajnicima u BiH.

Kazne su drastično uvećane, ali pomak na terenu se ne vidi. U policijske redove je ušlo sve što je bilo podobno i imalo dovoljno da uplati na račune onih koji provode konkurse.

Uniforma je postala “furka”, a ne odgovornost. Stručan kadar je na birou, dok “raja iz srednje škole” kontroliše saobraćaj.

Da, oni koji nisu čuli da imaš samo jedan matični broj, već traže drugi jer imaš dvojno državljanstvo. Kako onda da očekujem da zakone poznaju?

Ne brinem se zbog njih i onih što ih zaposliše, valjda će nekada odgovarati za korupciju i nepotizam u institucijama koje bi trebale biti oličenje poštenja i pravde.

Brinem za budućnost u kojoj živote gube oni koji su najmanje krivi.

Kako ja Vama večeras da pričam o ljubavi, dok je najmanje troje djece ušlo na kapiju koja se više neće otvoriti, kad najmanje tri majke večeras lome prste i nadaju se kako je sve bio ružan san?

Da li može iko da vrati njihovu djecu, da li iko može sad da plati njihove živote kao radno mjesto. Ne može i neće!

Učite, čitajte makar nazor jer odgovarate za život Vašeg djeteta.

Uniforma nije “furka” i način da se dobro oženite, uniforma je odgovornost i obaveza.

Ona je autoritet koji kažnjava svakoga ko prekorači brzinu, bez obzira na prijateljstvo, položaj i utjecaj. Ona je garant moje i Vaše sigurnosti.

Autorica: Anisa Mahmutović, blog: https://tebinadar.wordpress.com/

Be the first to comment

Leave a Reply

Your email address will not be published.


*


unesite broj *