Ruke mi se lijepe za hladne točkove kolica dok uporno pokušavam da se odguram do pošte. Pronalazim rukavice i nastavljam dalje.
Već sam navikla na čudne poglede prolaznika. Neki me sažaljevaju, neki okreću glavu jer, moram priznati, nisam baš prijatan prizor. Najčešće okreću glavu lijepe, mlade žene koje, vjerovatno, prolazeći pored mene ,popravljaju šešir i zahvaljuju Bogu što nisu na mom mjestu. Osmijeh dobijem (eventualno) od nekog djeteta koje se, sasvim izvjesno, više divi mojim kolicima nego meni, zatim od penzionera koji su možda jedini u mom gradu koji razumiju život. Najgori su mi glasovi koje ne čujem, a koji odjekuju u mojim mislima dok u očima sugrađana vidim patnju koja se odslikava kroz moj slomljeni lik, moje slabo razvijene oči, slabašno tijelo i nepostojeći vrat. Oni kao da sav bol u svojim srcima manifestuju i izbacuju u vidu tuge kada ugledaju nekoga, ili nešto vrlo slabo i odvratno kao što sam ja. Ne mogu znati da li je moj um od moga dolaska na ovaj hladni svijet savršeno bistar i čist, niti da išta lijepo može biti zatočeno u ovoj raspaloj ljušturi od slabe krvi i nikakvoga mesa. Bole me njihovi pogledi. Puni neke lažne tuge, a u suštini veoma zli. Da li će biti srećniji ako mene više ne bude? Možda ovaj svijet postane Edenski vrt, lakši za jednu osobu. Ko će to znati? Sudbina mi je bila da budem dio procenta od 3% djevojčica rođenih sa Tarner sindromom. Riječ je o jednoj genetskoj aberaciji koja za ishod ima teško degenerično dijete koje rijetko živi duže od prvih par nedelja u majčinoj utrobi, koliko je potrebno ljekarima da ga otkriju i uklone. Možda bih se bavila slikarstvom, da mi mišići nisu ovako loše razvijeni ,a možda i sviranjem na klaviru, da ima onoga dovoljno ludog i smirenog umjetnika da i mene nešto nauči. Možda bih se popela na vrh svijeta, kada bih znala da mogu nekome da mahnem, da imam nekoga ko me dole čeka.
Ovaj život je moja kazna, ali i dar od Boga, jer niko drugi osim mene u ovom gradu, nikada neće moći da pretpostavi kako je to biti ja; nije bajno, ali se i dalje borim da živim.
Uprkos tolikim preprekama, automobilima parkiranim na trotoarima, rupama i pukotinama na putu, uspijevam da dođem do pošte .Udaram u stepenice koje su još jedna prepreka u nizu. Još jedna potvrda da sam društvu potpuno nebitna. Još jedan šamar mom potpuno zdravom razumu… u tom momentu, kada već gubim nadu, osjećam kako se kolica pomjeraju. Bio je to srednjoškolac kom su se drugari u pozadini grohotom smijali jer me je gledao u nekom drugom svjetlu i nekim drugim očima. Bila sam srećna što u mom gradu ipak postoji neko ko je u stanju da vidi ispod oklopa koji mi sami ne biramo… neko ko je naučio da je ono lijepo, oku nevidljivo.