Kukavičluk ili junački čin, heroj ili monstrum, izdajica…To su samo neki od komentara na predstavu nekadašnjeg generala-pukovnika Hrvatske vojske Slobodana Praljka.
Kao neko ko je završio tri fakulteta, čuveni general je svoju karijeru završio pravosnažnom presudom od 20 godina zatvora za zločine nad muslimanima, ali ne samo da je završio svoju karijeru nego je i okončao i svoj život. Zanimljiva činjenica je da je General Praljak, između ostalog, diplomirao na “Akademiji za pozorište, film i televiziju” i svoju zadnju predstavu je maestralno izveo. Toliku popularnost nijedan pozorišni ili filmski reditelj sa naših prostora nije zadobio. O njemu su pisale i govorile najveće medijske kuće cijeloga svijeta, gdje je uskratio pažnju onome što je potvrđeno tom pravosnažnom presudom, činjenice od krucijalnog značaja su ostale u sjeni jer je “veliki general” u sudnici Haaškoga tribunala po uzoru na Šekspirovo veliko djelo popio otrov. Neki su ovaj čin proglasili herojskim, poput sličnog “velikana” Vojislava Šešelja, razumiju se oni, ali mi nećemo razmišljati o tome šta, nego ko je nešto rekao.
Nečista savjest je najgora kazna koju neko može zadobiti, general je bio itekako svjestan toga, nije bio spreman za nastavak života sa tom patnjom te se ponio kao kukavica, potvrdio je status kukavice i pokazao svijetu u kojem grmu se nalazi zec, odnosno šta je zločin, a šta je kazna.
Piše: Aldina Durić, studentica Univerziteta u Tuzli