“Mogla sam ja biti Parižanka. Nositi haljinice na točkice, galantne cipelice i suknjice. Bez puno šminke mirisati na skupe parfeme, doručkovati kroasane i piti šampanjac umjesto čaja u pet. Mogla sam biti Parižanka pa sve milujući trotoar šetuckati ulicama, s kosom uredno skupljenom u pundžicu, dok dovikujem Bonjour, Bonjour kad kupujem bagetiće koji s cvijećem vire iz cekera. Pa imati balkončić na koji stanemo samo ja i cigaršpic i slikati se tik do ajfela. Da mi noć pada kasno i jutra da sviću najljepše, u nekoj sobi uz Senu, sa nekim zavjesama umjesto pokrivača, s nekim tuđim srcem umjesto jastuka.
Mogla sam ja biti Njujorčanka. Hodati Manhattanom zveckajući narukvicama. Da mi kosa vijori kao zastava slobode i rukom da zaustavljam taksi. Mogla sam, nitko mi nije branio, biti jedna od njih koje užurbano trče na posao i kofol nikad se ne znoje, jer se u gužvi snalaze kao i svaka druga životinja u džungli. Imati ured s pogledom na Central Park i pisati o životu u metropoli s glavom u provinciji. Mogla sam biti Njujorčanka, da za mene svijet nema kraj i da nikad ne spavam, da svaka prilika bude moja i da živim američki san.
I u Amsterdam na dva kotača mogla sam se uklopiti.
U Berlinu živjeti kao urbana princeza.
Londonsku hladnoću gonjati dugim, skupim šalovima od kašmira.
U Barceloni zauvijek čuvati ljeto u teglama, mogla sam.
I onda ne bi mirisao vreli asfalt koji se topi u dva popodne. Ne bi mi nitko govorio, „Beri smokve i jedi, dok nisu popadale i razlitale mi se po avliji!“ Ne bih imala svoje ljude koji znaju kakvu kavu pijem i koju pivu volim. Ne bi me bura mlatila po obrazima. Ne bih sretala ljude iz osnovne škole u starim kafićima. Sigurno mi tada nitko ne bi nenajavljen banuo na kavu. Ni bakina dolma ne bi mi mirisala u kuhinji. Ne bih u papučama mogla obići pola grada. Niti bih šetala u zoru kad još nitko nije budan i gledala rijeku kako divlja oko kamena.
I pariška i njujorška, svačija sam mogla biti mlada, da sam išla gdje mi je glava govorila. Ali srce je kod mene uvijek ludo, glasnije. Govorilo, neka te, bona, đe ćeš u pizdu materinu. Kakav London, Amsterdam, kakvi li bakrači. Udaj se za Mostar. Bit će vam drama. Ionako si ista k'o on. Samo se u njegov kalup uklapaš.
I Parižanka i Njujorčanka. I Berlinka i Londonka. I Beograđanka i Zagrepčanka. Sve sam to mogla biti. Da nisam Mostarka.”
Ogledalo duše Jelena Rozić
Photo: Patrik Bilić