”Eh, moja Amela” – govorila mi je majka dok je sjedila u uglu starog kauča u našoj istrošenoj, poslijeratnoj dnevnoj sobi, dok je svojim izmorenim rukama slagala veš na drugu stranu kauča.
”Ti misliš da je život lahak. Magareće godine, moja Amela. Duga kosa, kratka pamet. Nije mati luda, sine. Zna mati šta je život. Ne žuri sine. Udaćeš se. Poleti tam’, poleti vam’, ugodi ovom, ugodi onom, ode ti život. Ti si, Amela, moja krv. Ti si, sine, ista ja. Slomiće te život. Nemoj, sine Amela, nikad izgubit’ dostojanstvo. Insan je ništa bez dostojanstva i poštenja. I pazi šta ti majka kaže- stid je najljepša osobina! Nek’ priča ko’ šta hoće, Amela, najljepše je bit lijepim ahlakom ukrašen. Ih, kad te pogledam tako… Lijepa, visoka, mlada, kosa crna k'o što je i kod mene bila. Al’ cura k'o cura. Mlada, naivna. Ništa sine promislit’ ne znaš. Ne valja bona bit’ tvrdoglav. Tvrdoglav insan najprije sebe umori. Nikog drugog. Nećeš ti, sine Amela, ničije suze lit’ do svoje, i nikoga uništit’ do sebe. A babinu narav imaš. Ti bona kad se zainatiš, glavu izgubit’ al’ tako mora bit’. Lahko je to kod matere, Amela. Lahko je to u svojoj kući sine. Ti si bona insan. Ne trubim ja džabe, valjda ćeš te sjetit’ ovih mojih riječi. Samo nemoj dozvolit, sine Amela, da te se babo i ja zastidimo.”
Napisala: Elma Fetić
Kontakt: elmafetic73@gmail.com