Kako započeti ovu priču a ne zaplakati, kako nešto reći a ne biti ismijavan i isponižavan u ovoj državi, u ovom gradu, samo se pitam dokle? Do kada ću kao još uvijek normalna i sposobna osoba čekati zaposlenje jer ne mogu doći na red od stranačkih i kandidata sa štelama, vezama? Nakon tačno 35 razgovora i 23 odbijenice nemam snage više ni predavati prijave.
Pitam se samo šta to meni fali, kao i mnogim drugima kao ja. Kažu mi polako, biće, sačekaj. I čekam 3 godine, kao i mnogi koji i duže od mene čekaju posao.
Pitam se samo kako pojedince nije sramota, kako nemaju sekunde suosjećanja, bilo čega, kako nemaju ljudskosti ili mrvu solidarnosti. Pa ljudi ljudski ni u trgovini ne mogu raditi jer mi je otac penzioner, jer nemam poleđine, jer nemam tog „nekog”.
Liježem sa tugom i ogorčenjem, sa mišlju: „Bože, da li ćemo imati za sutra, Bože, čuvaj mi roditelje, jer ako umru od čega ću živjeti, a imam ruke, imam noge, fakultetsku diplomu, srednju školu, more certifikata, a samo jedan dan radnog staža”.
Zašto se borio moj otac, za koga? Za najmanju penziju, zato da sjedimo i nešto čekamo, zato da me boli glava i da idem i predajem prijave svugdje, a onda dobijem jedno veliko ništa. Uvijek mi je bila želja da mogu raditi, da bih svojim roditeljima mogao pomoći da imaju lijepu starost, a ovako imaju ružnu, jadnu i čemernu starost, gdje majka plače jer ne radim, otac šuti dok mu srce ne pukne, jer je nemoćan, nema nikoga. Da me bilo ko zaposli.
Znam da nema ništa ni od ovoga pisanja.
Ali vrijedi pokušati, možda me neko negdje primi da radim, da imam svoj hljeb, a ne hljeb rudarske penzije jednog rudara koja je jadna. Dosta mi je više stranaka ove države koja je sve osim države.
Teško nam je svima, a šta reći osim da legneš sa tugom i ustaneš sa tugom. Samo se pitam dokle? Ne smiješ biti bolestan jer nemaš novaca ni za liječenje.
Teško je riječi utjehe naći jer ih nema, jer su riječi potrošene, a život postaje samo patnja iz dana u dan…